Vesna Požgaj Hadži (ur.)
JEZIK IZMEĐU LINGVISTIKE I POLITIKE
Prvo izdanje: 2013
Str. 192 Cena: 750 din.
Vesna Požgaj Hadži je redovna profesorka na Katedri za hrvatski i srpski jezik Odseka za slavistiku Filozofskog fakulteta Univerziteta u Ljubljani. Među njenim knjigama su i ove: Hrvaščina in slovenščina v stiku/Hrvatski i slovenski u kontaktu (2002), Hrvatski izvana (u suatorstvu, 2007) i Izazovi kontrastivne lingvistike/Izzivi kontrastivnega jezikoslovja (u suautorstvu, 2012). Naučno-istraživačka i pedagoška delatnost Vesne Požgaj Hadži pokriva područje hrvatskoga standardnog jezika (posebno kontrastivnih proučavanja hrvatskoga i slovenačkog jezika), (diskursne) stilistike, metodike učenja/poučavanja jezika kao stranog/drugog, te područje sociolingvističkih pitanja vezanih posredno ili neposredno za južnoslovensku filologiju.
Knjiga Između lingvistike i politike sadrži ove radove: Vojko Gorjanc – Slovenačka jezička politika i odnosi društvene moći,Vesna Požgaj Hadži, Tatjana Balažic Bulc, Vlado Miheljak – Srpskohrvatski jezik iz slovenske perspektive, Jagoda Granić – Pogled na noviju hrvatsku standardnojezičnu praksu, Ranko Bugarski – Jezička politika i jezička stvarnost u Srbiji posle 1991. godine, Marina Katnić-Bakaršić – Bosanskohercegovačka sociolingvistička previranja, Igor Lakić –Jezička slika Crne Gore, Aleksandra Gjurkova – Sociolingvistička situacija u Makedoniji od 1991. do danas.
Predgovor
Turbulentni društveno-politički događaji 90-ih godina prošloga stoljeća na području zajedničke države SFR Jugoslavije odrazili su se i na odnose između jezika i društva. Raspad Jugoslavije 1991. godine i nastanak novih država utjecali su ne samo na promjenu statusa jezika nego i na promjene u jezicima, što se očitovalo u »smrti« srpskohrvatskoga i nastanku novih standardnih jezika utemeljenih na štokavštini (bosanskoga, hrvatskog, srpskog i crnogorskog). Događanja oko jezika i u jezicima pobudila su pozornost brojnih domaćih i stranih stručnjaka, a naročito (socio)lingvista, koji su se bavili ulogom jezičnog nacionalizama, raspadom jedinstvenog srpskohrvatskog jezika, jezičnim promjenama, posebice leksičkim itd. Unatoč nizu napisanih radova, održanih skupova i objavljenih zbornika, nedostaju monografije koje bi cjelovito predstavile sociolingvističku sliku područja tadašnje Jugoslavije, uključujući i Sloveniju i Makedoniju. Većina autora s južnoslavenskoga govornog područja uglavnom se bavila pitanjima raspada zajedničkog jezika i problemima vezanima uz pojedine novonastale standardne jezike, no bez sustavnoga pristupa i otvorenoga dijaloga o toj temi. To je bio jedan od razloga pokretanja niza projekata Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Ljubljani, a u sklopu bilateralnih sporazuma među Slovenijom i Hrvatskom, Bosnom i Hercegovinom, Srbijom, Crnom Gorom te Makedonijom. U sklopu tih projekata prije dvadesetak godina istraživali smo jezične promjene i sociolingvistička previranja u svim novonastalim državama, odnos prema vlastitome jeziku i njegovim varijetetima te odnos prema drugim, stranim i manjinskim jezicima. Rezultati su objavljeni 2009. u monografiji Med politiko in stvarnostjo (ur. Vesna Požgaj Hadži, Tatjana Balažic Bulc, Vojko Gorjanc) i predstavljeni na 1. ljubljanskom slavističkom skupu, održanome u listopadu iste godine u Ljubljani. Znanstveno druženje na »neutralnome« terenu, kojemu su prisustvovali i svi veleposlanici novonastalih država, proteklo je u otvorenim i objektivnim raspravama i bez politizacije. Smatrali smo da bi bilo šteta da i danas još uvijek aktualna i cjelovito predstavljena tema ostane nedostupna široj znanstvenoj javnosti. Zato nastavljamo dijalog o toj temi u renomiranoj Biblioteci XX vek u monografiji koja je pred vama s naslovom Jezik između lingvistike i politike. Naravno, ovom su prilikom svi radovi, pisani iz perspektive kritičke sociolingvistike, aktualizirani i dopunjeni da bi se dobila što cjelovitija jezično-društvena slika južnoslavenskoga područja posljednjih dvadesetak godina.
Kao što su jezik i društvo međusobno uvjetovani i ne mogu jedno bez drugoga, tako se i jezik i politika stalno isprepliću. Politika, naime, uvijek utječe na standardizaciju jezika, koja nikada nije samo lingvističko nego u mnogo većoj mjeri političko pitanje. Da se proklamirana jezična politika često potpuno razlikuje od jezične stvarnosti, pokazujemo na nizu primjera u ovoj monografiji. Aktualne sociolingvističke situacije i odnosi između jezične politike i jezične stvarnosti u novonastalim državama opisuju se od sjevera prema jugu, dakle od Slovenije do Makedonije. Iako se danas, nakon dvadesetak godina od raspada Jugoslavije, ratnih događanja, potrebnih i nepotrebnih jezičnih promjena i sl., o toj temi može govoriti »hladne glave« i bez politizacije, pred nama autorima nije bio lak zadatak. Predstavljajući sociolingvistička previranja u novonastalim državama i iznoseći svoje poglede iznutra, nastojali smo biti što objektivniji imajući na umu da svi mi, bili svjesni toga ili ne, u svoja istraživanja uvijek unosimo dio sebe. Koliko smo u tome uspjeli, prosudit ćete sami.
U prvome poglavlju (Slovenačka jezička politika i odnosi društvene moći) Vojko Gorjanc predstavlja slovensku jezičnu politiku i jezično planiranje koje je kontinuirano prisutno od 60-ih godina prošloga stoljeća, da bi već 70-ih godina bile pokrenute rasprave o slovenskom jeziku u javnosti zahvaljujući povezanosti između aktera slovenske jezične politike i političkih aktera. Nasuprot tome, u samostalnoj Sloveniji, kada slovenski dobiva status državnoga jezika, može se govoriti o sukobu dvaju suprotnih ideoloških koncepata: s jedne strane ideologije jezičnog protekcionizma, koji želi regulirati jezičnu stvarnost i sam jezik te s druge strane liberalnijeg koncepta uređivanja jezične stvarnosti – naravno, u oba slučaja s pozicija društvene moći. Ulaskom Slovenije u EU godine 2004. slovenski jezik postaje jednim od 23 službena jezika EU, a suvremeno slovensko društvo višejezično – tu bi činjenicu trebali uzeti u obzir akteri slovenske jezične politike.
Vesna Požgaj Hadži, Tatjana Balažic Bulc i Vlado Miheljak u drugome poglavlju s naslovom Srpskohrvatski jezik iz slovenske perspektive govore o srpskohrvatskom jeziku u Sloveniji do 1990-ih koji je u određenim sferama života imao status prestižnoga i dominantnog jezika. Naime, usprkos formalno-pravnom statusu slovenskoga kao službenog jezika u Sloveniji, slovenski je jezik zapravo u jezičnoj stvarnosti imao deprivilegiran položaj. Burnih 90-ih godina prošloga stoljeća srpskohrvatski jezik u slovenskom društvu dobiva izuzetno negativan predznak, ukida se predmet srpskohrvatski u slovenskim osnovnim školama, a govornici toga jezika i njegovih nasljednika (bosanskoga, hrvatskog, srpskog i crnogorskog) stigmatizirani su. Danas, prema podacima javnoga mnijenja, negativni se stavovi prema jezicima nasljednicima gube i oni polako postaju stranim jezicima. Jedno od aktualnih pitanja slovenske jezične politike ostaje sustavno rješavanje problema materinskih (prvih) jezika manjina, posebice doseljenika s područja bivše Jugoslavije, kao i status hrvatskoga, srpskog i makedonskog jezika kao izbornih predmeta u slovenskoj devetogodišnjoj osnovnoj školi.
Jagoda Granić u trećem poglavlju (Pogled na noviju hrvatsku standardnojezičnu praksu) predstavlja standardnojezičnu praksu u Hrvatskoj posljednjih dvadesetak godina. Hrvatsku jezičnu stvarnost od 1990-ih godina nadalje obilježavaju promjene na svim jezičnim razinama, naročito na leksičkoj, što se odrazilo u objavljivanju niza razlikovnih rječnika i jezičnih savjetnika, kao i u hrvatskom novogovoru. Tako je dio leksika mijenjan izravno, dio neizravno – uglavnom uz pomoć medija; neke riječi postale su simboli »dobrog hrvatstva«, a druge su dobivale oznaku kao »neprijateljske«. Kako je izbor jezične jedinice postao oznakom identiteta (a jezični se identitet izjednačavao s nacionalnim i/ili političkim), među govornicima se pojavila nesigurnost i strah od materinskog jezika. Hrvatsku standardnojezičnu praksu u pisanome mediju obilježavaju i žestoke i ispolitizirane rasprave u vezi s pravopisima koje, nažalost, i danas traju.
U četvrtome poglavlju s naslovom Jezička politika i jezička stvarnost u Srbiji posle 1991. godine Ranko Bugarski predstavlja i uspoređuje načine reguliranja jezične materije u Srbiji u ustavima iz 1974, 1990. i 2006. i zaključuje da kvaliteta rješenja i njihova primjerenost stvarnoj jezičnoj situaciji stalno opadaju. Autor upozorava na dvije glavne promjene: prva se odnosi na naziv jezika u službenoj upotrebi (srpskohrvatski postaje srpski) i druga na umanjeni status latinice kao alternativnog pisma srpskoga jezika, što se direktno suprotstavlja jezičnoj stvarnosti. Za razliku od jezičnih promjena u drugim novonastalim jezicima, srpski se jezik nakon 1991. nije mijenjao izvana iako se i u njemu može govoriti o jezičnom nacionalizmu (npr. problem latinice) te o različitim zloupotrebama i manipulacijama, naročito u javnome diskursu.
Složenu sociolingvističku situaciju u Bosni i Hercegovini opisuje Marina Katnić-Bakaršić u petome poglavlju s naslovom Bosanskohercegovačka sociolingvistička previranja. Do 90-ih godina prošloga stoljeća u Bosni i Hercegovini promovirao se bosanskohercegovački standardnojezični izraz koji je »ujedinjavao« zapadnu i istočnu varijantu, ali uzimao u obzir i bosanskohercegovačke jezične specifičnosti. Danas većina bosanskohercegovačkih lingvista smatra da je u Bosni i Hercegovini riječ o jednom jeziku sa tri standarda (bosanski, hrvatski, srpski), pa su mnogi korisnici svakoga od standarda naknadno morali učiti »svoj« jezik. Najviše se diskusija vodilo oko imenovanja jezika: bosanski ili bošnjački, što se odražava i u legislativi. Složenost jezične stvarnosti u Bosni i Hercegovini pokazuje se u funkcioniranju triju jezika u školstvu, u medijima itd., a predstavljaju se i mnogi problemi s kojima se susreće standardizacija svakoga od triju standardnih jezika.
Igor Lakić u šestome poglavlju predstavlja jezičnu situaciju u Crnoj Gori (Jezička slika Crne Gore). Posebnu pozornost posvećuje polemikama oko pitanja službenog jezika prije i nakon donošenja Ustava Crne Gore 2007. godine te o političkim i lingvističkim razlozima za njegovo uvođenje. Proces standardizacije crnogorskog jezika pratili su (i još uvijek prate) mnogi problemi i diskusije oko normativnih priručnika, naročito između književne grupe (koja crnogorski želi vratiti Njegoševu jeziku, uvodi nove foneme i sl.) i lingvističke grupe (koja se zalaže da osnova crnogorskom bude srpskohrvatski jezik). Jezičnu politiku Crne Gore osim neriješenih pitanja standardizacije crnogorskog kao službenog jezika čeka i rješavanje statusa jezika u službenoj upotrebi (albanski, bosanski, hrvatski, srpski) te statusa romskoga jezika.
U posljednjem, sedmom poglavlju monografije s naslovom Sociolingvistička situacija u Makedoniji od 1991. do danas Aleksandra Gjurkova predstavlja jezičnu situaciju u Makedoniji uzimajući u obzir društveno-političke promjene koje su neposredno utjecale na makedonsku jezičnu politiku. U bivšoj zajedničkoj državi srpskohrvatski jezik bio je prestižnim jezikom ne samo u Sloveniji već i u Makedoniji. No, za razliku od Slovenaca, Makedonci su u komunikaciji s predstavnicima drugih naroda češće koristili srpskohrvatski, želeći biti što razumljiviji i ne želeći previše inzistirati na svome jeziku. Jezičnu situaciju nakon osamostaljenja Makedonije 1991. obilježavaju povećana upotreba makedonskog jezika, promjene u legislativi i promjene u jeziku. U vezi s legislativom govori se i o statusu albanskoga kao drugog službenog jezika na područjima gdje njime govori najmanje 20 % građana i o problemima vezanima uz neprovođenje pojedinih zakonskih regulativa (i tu se upravo vidi nerazmjer između jezične politike i jezične stvarnosti). Što se promjena u makedonskom jeziku tiče, govori se o utjecaju engleskoga i srpskog jezika na makedonski te o karakteristikama makedonskoga u javnoj komunikaciji. Aktere makedonske jezične politike prije svega čeka uređivanje statusa makedonskoga kao zajedničkog kohezivnog jezika na svim razinama države, kao i uređivanje statusa albanskoga kao drugog službenog jezika.
Monografija Jezik između lingvistike i politike namijenjena je (socio)lingvistima, posebice slavistima koji se profesionalno bave tim područjem, profesorima i lektorima na stranim sveučilištima koji često moraju biti »servis« informacija za cjelokupno južnoslavensko govorno područje, zatim studentima slavistike domaćih i stranih sveučilišta koji tek upoznaju to područje te široj javnosti kao izvor informacija o jezičnim previranjima u novonastalim državama. Nadamo se da će ona pridonijeti međusobnom upoznavanju i razumijevanju te razvijanju kulture tolerantnosti među uključenim državama. Konačno, upoznajući Druge, upoznajemo Sebe i osvještavamo ono što je nama samima bilo nesvjesno u vlastitome jeziku i kulturi.
Naposljetku na sufinanciranju monografije najljepše zahvaljujem Znanstvenoj založbi Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Ljubljani. Posebnu zahvalnost dugujem uredniku Biblioteke XX vek Ivanu Čoloviću, koji nam je, objavljujući ovu knjigu, omogućio nastavak dijaloga o jeziku između lingvistike i politike.
U Ljubljani, travnja 2013.
Vesna Požgaj Hadži