Ljiljana Gavrilović (1953–2026)

Sa žaljenjem prenosimo vest da je preminula etnološkinja dr Ljiljana Gavrilović, autorka – pored drugih važnih knjiga i tekstova –  knjige Muzeji i granice moći (Biblioteka XX vek, 2011).  U predgovoru ove knjige, ona piše:

„Ide­ja da se ova knji­ga ob­ja­vi u Bi­bli­o­te­ci XX vek za­da­va­la mi je sil­ne mu­ke. To je, na­i­me, serija knjiga iz ko­je sam na­u­či­la sve ono što sam o an­tro­po­lo­gi­ji zna­la pre po­ja­ve In­ter­ne­ta (iako sam i hte­la i sme­la da pi­tam, da pa­ra­fra­zi­ram na­slov jed­nog od me­ni omi­lje­nih fil­mo­va iz se­dam­de­se­tih go­di­na 20. ve­ka). U vre­me ka­da sam stu­di­ra­la, a ni de­ce­ni­ja­ma ka­sni­je, kod nas skoro da ni­je bi­lo stra­ne antropološke li­te­ra­tu­re, osim one ko­ja je iz­la­zi­la u Bi­bli­o­te­ci XX vek. Da­kle, tre­ba­lo je se mo­ja knji­ga na­đe ra­me uz ra­me sa pre­vo­di­ma knjiga Boasa, Sapira, Le­vi-Stro­sa, Li­ča, Ger­ca i dru­gih auto­ra od ko­jih sam uči­la, ne to­li­ko sa­mu stru­ku u smi­slu kon­ce­pa­ta, te­o­ri­je, me­to­do­lo­gi­je i osta­lih stva­ri neo­p­hod­nih za bi­lo ka­kav antropološki rad (iako, na­rav­no, i to), ne­go pre sve­ga na­či­ne na ko­je se sve ono što se že­li mo­že re­ći. Sve su to auto­ri u pra­vom smi­slu re­či, či­ji se tek­sto­vi či­ta­ju sa istim uz­bu­đe­njem i istim uži­va­njem kao naj­bo­lja (ili, bo­lje re­če­no: omi­lje­na) književna dela. Iako mi ne pada na pamet da mi­slim da sam us­pe­la da do­seg­nem kva­li­tet pi­sa­nja bi­lo kog od pomenutih autora, sve vreme sam se oslanjala na Li­čo­vu izjavu da je „je­di­ni ego za ko­ji znam iz pr­ve ru­ke (…) moj sop­stve­ni“, svesna da, pi­šu­ći o mu­ze­ji­ma, za­pra­vo pi­šem o sa­moj se­bi i sve­tu ka­kvim ga sa­ma vi­dim. Iz­ve­sno je da dru­ge ko­le­ge mo­gu vi­de­ti iste pro­ble­me pot­pu­no dru­ga­či­je (ili ih ne vi­de­ti uop­šte), ali se na­dam da moj po­gled na stvar­nost fil­tri­ra­nu kroz pri­zmu mu­ze­ja i nji­ho­vog ra­da mo­že bi­ti za­ni­mljiv, ka­ko za one ko­ji se mu­ze­o­lo­škim po­slom ba­ve u svo­joj pro­fe­si­o­nal­noj sva­ko­dne­vi­ci, u ko­joj sam i sa­ma pro­ve­la go­to­vo dva­de­set go­di­na, ta­ko i za one ko­ji u mu­ze­je ulaze samo da vide neku izložbu, ili čak ne ulaze uopšte“.

Scroll to Top