Tekst govora Dinka Gruhonjića izgovorenog na otvaranju Drugog prolećnog sajma Biblioteke XX vek u Novom Sadu 9. aprila 2025. koji je bio posvećen sećanju na novinara i pisca Teofila Pančića.
Kod Teofila je sve bilo iskreno…
U predgovoru drugom, dopunjenom izdanju knjige našeg Teofila Pančiča “Urbani Bušmani. Život i smrt u srpskom postkomunizmu”, antropolog Ivan Čolović definiše Teofila kao novinskog pisca i – antropologa. Za razliku od srpskih tzv. „patriotskih pisaca“, koji su predmet istraživanja za antropologe. I za koje Teofil kaže da su „bića opasna po život civilnog stanovništva na Balkanu“.
“Junaci” ove knjige dolaze iz po zlu čuvenih “Devedesetih”. Iz kojih nikada nismo ni izašli.
Teofil o tom periodu koji nam nikada nije prestao upropaštavati živote piše: “sramna istorija gacanja po moralnom dnu”, “političko, društveno i ekonomsko beznađe i moralni ćorsokak u kojem se Srbija nalazi (uhvaćena u stupicu vlastitih, onomad tako bahato i samouvereno izabranih radikalno pogrešnih opcija)”, „najsramnija era pisane srpske istorije, era čiji smo osramoćeni i poniženi savremenici“.
„Glasna tišina“, koja danas odjekuje ulicama Novog Sada, Vojvodine, Srbije, u potrazi za elementarnom pravdom zbog ubistva 16 nedužnih ljudi na glavnoj železničkoj stanici u Novom Sadu 1. novembra 2024. godine usmerena je takođe protiv istih tih bića iz devedesetih. Ubijali su devedesetih, ubijaju i danas.
Njegov kum Ivan Milenković napisao je da Teofila pisanje, zapravo, odvraća od glavne njegove delatnosti: čitanja. “Knjige su bile drugi tok. Kada bi odlazio na (uvek) kratke odmore, nosio bi između 15 i 30 knjiga, samo zbog toga što je pedeset bilo malo previše teško. Čitao je brzo, čitao je gladno, čitao je mnogo. Umeo je da za nekoliko dana i nekoliko neprospavanih noći pročita hiljadu i po stranica, a onda napiše tekst od čije bismo lucidnosti, prodornosti i lepote ostajali ošamućeni.”
Da budem ličan: za mene će Teofil zauvek ostati asocijacija na radost i na smeh. Na naše pravo, iskreno, klinačko zafrkavanje sa svim i svačim. Na neobuzdani smeh kojim su se orile kafane i ulice vojvođanske. I one briselske, recimo, sećam se. Kada smo bili zajedno na nekom velikom smaračkom skupu na kojem su se usvajale tobože neke značajne strategije za medijske slobode. Bežali smo sa tih časova, jer ko bi odolio zovu belgijskog piva i ostalih đakonija. I ko bi odolio prilici da se drugovi druže. I da se izgube na putu do hotela, jer su zaboravili kako se taj hotel uopšte zove. Ne zato što smo bili mortus pijani, već zato što nam je bilo svejedno. Orio se Brisel noću od kikotanja, pa smo tako nasmejani nekako nabasali i prepoznali hotel.
Kod Teofila je sve bilo iskreno, uvek mi je ličio na dečaka zarobljenog u telu nekakvog odraslog muškarca. Na svojeglavog, nepokorenog dečaka, briljantnog i neponovljivog uma, koji nas je davno prešišao i preskočio mnoge razrede, pritom nikad ne odustajući od radosne a genijalne igre rečima. Kako je to uopšte moguće, da ostaneš tako čist, pored svega čime se život trudio da te zagadi?
Dinko Gruhonjić
