Nije lako biti Srbin
O onome što je posljednjih dvadesetak godina stigmatiziralo Srbiju, Vladimir Arsenijević izjašnjava se tako fulminantno i s takvom egzekutivnom snagom kojoj je teško naći premca. Dodamo li tome smisao za humor, u neku ruku imanentan svijetu kojem pripada, ali od čijih se arhetipova i nacionalnih zanosa radikalno distancira, dobit ćemo knjigu koja se u dijelovima i cjelini čita kao anamneza
Tko je Vladimir Arsenijević? Na to pitanje najlakše je i najjednostavnije odgovoriti konstatacijom da je pisac. Ali pisci su mnogi, pogotovo u vremenu u kojem su dimenzije računalnih kilobajta proširile iluziju omnipotentnosti, pa svaki drugi cybersurfer umišlja da je pretendent za Nobelovu nagradu. Uz ime i prezime nekog pisca, u leksikonskim natuknicama u pravilu se navodi i njegova nacionalnost ili etničko podrijetlo. Što se toga tiče, Arsenijević je srbijanski autor, iako nije samo to i iako svojim habitusom i svojim knjigama odudara od stereotipa; onih o Srbiji i o Balkanu, stereotipa koji se u svijesti prosječnog Europljanina sedimentiraju odavna, a koji su u svemu što se zbivalo posljednjih dvadesetak godina, poslije rušenja Berlinskog zida i krvavog raspada Jugoslavije, dobili dodatnu argumentaciju. Doduše, Arsenijević se 1965. rodio u Puli, u gradu koji je u to doba bio u Jugoslaviji, inkluzivno i u Hrvatskoj. Sada Pula nije u Jugoslaviji, ali u Hrvatskoj jest. Događaji koji su uslijedili nakon propasti komunizma, međusobno su udaljili balkanske etnicitete, ali u svijesti visokocivilizirane Europe Balkan je ostao sinonim za melting pot u kojem se ne zna tko pije ni tko plaća.
Tu počinje Orijent
Arsenijević je ostao bez Pule na isti način na koji je Grass poslije Drugog svjetskoga rata ostao bez svog zavičajnog Danziga. Ali ta ista Pula, koja se spominje u «Hadrijanovim memoarima», bila je najistočnija točka u kojoj je Joyce jedva izdržao nekoliko mjeseci. Šetajući u osvit 20. stoljeća pulskom rivom i gledajući prema istoku, zaključio je kao kakav oholi ksenofob: tu počinje Orijent. Ne spominjem to zbog toga što bih mislio da Arsenijević nema pravo na svoj zavičaj, nego zbog toga što bismo svi mi koji obitavamo na Balkanu trebali raščistiti s vlastitim predrasudama, a onda se isto tako upustiti u mučno i dugotrajno raščišćavanje tunela prema zapadnim susjedima. Paradoks Arsenijevićeve sudbine zrcali se već u inicijalnoj točki njegove biografije, podjednako iritantne za hrvatske i srbijanske nacionaliste. Što tek zaključiti o njegovim tekstovima iz kojih se pomalja buntovnička figura pisca, dubinski zgađenog nad kolektivnim ludilom naroda, koji poslije svih ratovanja i restrikcija što mu ih je nametnula Europa svjesno produžava vlastitu agoniju? Kako god bilo, u Arsenijevićevu slučaju imponira hrabrost u sučeljavanju s nekim nepromjenjivim i uopćenim vjerovanjima, koja su u godinama rata, pa i kasnije još više cementirana.
Sudbina je htjela da živi u Beogradu, da je rođen u Puli, koja je za njega na neki način eksteritorijalizirana i da sanja druge ili treće svjetove. Uostalom, kakav bi to bio pisac koji ne bi burgijao i sanjao? Ne treba zanemariti ni podatak da je dobio NIN-ovu nagradu za roman «U potpalublju» (1994), što je slučaj bez presedana, budući da je to bila njegova debitantska knjiga. Prevedena je na dvadeset jezika, a istoimena kazališna prestava nagrađena je na Sterijinom pozorju. Osim toga, objavio je romane «Anđela», «Išmail» i «Predator». Knjiga «Meksiko – ratni dnevnik» nastala je poslije njegova šesnaestomjesečnog boravka u Meksiku. Manje je zanimljivo da je živio u Londonu, ali je gotovo kuriozna činjenica da se u Beograd vratio poslije pet godina, upravo u času kad je počeo definitivni rasap i kad su njegovi vršnjaci, i ne samo oni, tražili utočište u nekim sretnijim dijelovima svijeta. Osim što piše, Arsenijević radi kao urednik beogradske redakcije zagrebačkog nakladnika VBZ. U knjizi «Jugolaboratorija» okupio je komentare, feljtone i eseje publicirane u zagrebačkim «Novostima», beogradskoj «Politici» i elektronskim novinama. Neki tekstovi objavljeni su u europskim listovima, kao što su «Die Zeit», «Berliner Tagesspiegel» i «Neue Züricher Zeitung, a knjizi su također dodana predavanja održana u Seulu i Münchenu, pisana izvorno na engleskom jeziku.
Kolektivna patologija
Tko poznaje izdanja beogradske kuće i biblioteke XX vek, moći će do neke mjere pretpostaviti što se krije iza korica Arsenijevićeve «Jugolaboratorije» (urednik Ivan Čolović). O onome što je posljednjih dvadesetak godina stigmatiziralo Srbiju, Arsenijević se izjašnjava tako fulminantno i s takvom egzekutivnom snagom kojoj je teško naći premca. No, eksplicitnost kojom elaborira svoja stajališta ima dovoljno čvrsto uporište u argumentaciji. Dodamo li tome smisao za humor, u neku ruku imanentan svijetu kojem pripada, ali od čijih se arhetipova i nacionalnih zanosa radikalno distancira, dobit ćemo knjigu koja se u dijelovima i cjelini čita kao anamneza. Anamneza bolesti koja traje, izluđujući svoje zatočenike, ali i one koji su u svom otporu toliko osamljeni i ojađeni da im se i njihov ekskluzivizam čini kao bolest. To je zapravo točka u kojoj kolektivna patologija poprima takve razmjere da se društvo identificira s teatrom apsurda, karnevalom, močvarnim krajolikom i tako dalje. Arsenijević je posegnuo za slavnim Carrollom, pa se u njegovoj verziji Srbija doima kao zemlja s druge strane ogledala. Kao što je poznato, u Carrollovim romanima o djevojčici Alici stvarnost je prikazana kao u izvrnutom ogledalu.
Parodirajući stvarnost, slavni engleski pripovjedač i profesor matematike svjedočio je o birokratiziranom svijetu koji je u krajnjoj konzekvenciji blizak Kafki, pa i onom što kompozicijski preoblikuje, karikira i palimpsestira beogradski pisac. Kad se smisao ne sluti, ili se jedva nazire negdje u daljini, kad je ozbiljno ono što je neozbiljno, a neozbiljno ono što bi moralo biti ozbiljno, onda čovjeku preostaje ironiziranje i zrcaljenje, bajanje i očuđavanje, hipertrofiranje i hiperventiliranje. To su postupci u kojima se Arsenijević snalazi kao riba u vodi. Ipak, poslije tridesetak tekstova, distribuiranih u šest poglavlja, čitalac je prije rezigniran nego egzaltiran; ne zato što bi Arsenijeviću manjkalo daha ili duha, nego zato što se suočava s ruševinama, dekuražiran gluhim balkanskim univerzumom koji zaziva katastrofu, tako epohalno utjelovljenu u Benjaminovom deskripcijama i pozivanju na Kleeovu sliku «Angelus Novus». Kao što su dva ljudska bića u nečem istovjetna, iako se u nečem beskrajno razlikuju, tako su Srbija i Hrvatska iste, iako se totalno razlikuju! Kad bi i htio, hrvatski čitalac ne može konzultirati Arsenijevića kao netko koga se njegove opservacije ne tiču.
Pokvarena igračka
Tiču ga se itekako, ne samo zbog simbiotičke blizine, određene prostorom, tradicijom i jezikom, nego i zbog prirode zrcala koje se ceri upravo onom tko drijema pod perinom svoje pomno njegovane grandomanije. Mogao bih objašnjavati koliko me Arsenijevićevi tekstovi asociraju na filmove nastale u epohi crnog vala, na ono što su inducirali Jovan Cvijić, Vladimir Dvorniković i Radomir Konstantinović, kasnije Živojin Pavlović, Ivan Čolović i toliki drugi i što se prepoznaje kao stanje duha ili mentaliteta koji u povoljnim prilikama poprima paranoidne i pervetirane oblike. U jednom tekstu će napisati da je Srbija «od boga zaboravljena zemljica s ruba Evrope, poznata uglavnom po nacionalizmu, ratovima i zločinima», u drugom će je proglasiti «zemljom-karikaturom», u trećem zaključiti da «ume još samo ponosno da maršira u krug poput pokvarene igračke na navijanje». Hrabrost u suprotstavljanju negativnim tradicijama, fašiziranim gomilama i «inkvizitorskom fanatizmu», volens-nolens shvaća se i kao autokastracijski čin. Jer koliko god se pisac ograđivao od svoje nacije, svog domicilnog grada i svoje «palanačke državice», toliko je on njen neizostavni dio.
Makar u onom u čemu ga ta ista zemlja, sa svim deficitima i svim deformacijama, potiče u spisateljskom, a za njega istodobno spasiteljskom i očišćavajućem poslanju! Arsenijević je itekako svjestan te kontradiktorne i po mnogočemu sudbonosne pozicije, pa će u jednom tekstu, pisanom za «Berliner Tagesspiegel», sofistički zaključiti kako živi u Beogradu, vjerujući da će otići, iako zna da se to neće dogoditi. Ono što ga kao Beograđanina i Srbijanca uistinu muči, jer je u suprotnosti s njegovom etikom i estetikom, njegovim predestinacijama i njegovim preferencijama, sažet će u igri riječima koncentriranoj u engleskom trigramu: Live, love and leave. Semantička bliskost riječi upućuje na bliskost nikad razrješenih dilema. Dakle, živjeti, voljeti i/ili otići? Stvarnost kojom je omeđen na kraći ili na dulji rok, utjecala je i na njegov profesionalni kredo, što će reći da je osvješten pisac, ali da ne zanemaruje moralnu komponentu vlastite ličnosti. Ili kao što zaključuje na jednome mjestu: «Pisao sam iz utrobe podjednako koliko i iz glave». Svojim ironijskim naslovom Arsenijevićeva «Jugolaboratorija» zaziva sliku nekog farmakološkog kabineta u kojem se ne eksperimentira sa zamorcima ili bijelim miševima, nego s pojedincima i cijelim narodima.
Američki mladić
Da bi se ilustriralo u kojoj mjeri autorove dijagnoze podsjećaju na klimu i stanje duha u našoj zemji, citirat ćemo nekoliko rečenica u kojima prikazuje Dragana Markovića Palmu, gradonačelnika srpskog gradića Jagodine: «Autoritaran, sklon samoobožavanju kao i najprimitivnijem populizmu, inženjer jednog sumanutog lokalnog kulta ličnosti kakvog nema odavde pa sve do, valjda, Severne Koreje, lider minorne partije Jedinstvena Srbija, nekadašnji prijatelj i bliski saradnik ubijenog šefa podzemlja i ratnog zločinca Željka Ražnatovića Arkana, ponosni vlasnik lokalne televizije Palma Plus i kik-boks kluba Palmini Tigrovi, lokalnog akva-parka, zoo-vrta i gradskog klizališta kao i još toliko toga drugog, ovaj zastrašujuće korpulentan muškarac slika je i prilika srpskog palanačkog despota». Apstrahirajući Arsenijevićev spisateljski dar, pa i sposobnost karikiranja, portret je toliko jasan da u njegovu vjerodostojnost ne treba sumnjati, tim više ako se sjetimo takvih i sličnih birgermajstera iz vlastite blizine. Osim ištrcavanja antinacionalističkog seruma, knjiga je impregnirana zamjetnom količinom protubeogradskih invektiva, usporedivih s onim što su o svojim zavičajnim gradovima pisali Matoš, Joyce, Bernhard i drugi.
U jednom tekstu Beograd je nepodnošljiv, u drugom nije samo prljav, ružan i mračan nego je lažno i njegovo ime, rubna naselja slika su i prilika beskrajnog kaosa, a čak i Hram Svetog Save spada u «promašene arhitektonske projekte». I gle čuda: pisac koji se s pravom zgraža nad patologijom vlastite nacije i koji je bitno obilježen tekovinama okcidentalne kulture, u zaključnoj sekvenciji podvrgnut će kritici Sjedinjene Dražave. I kao što Srbija ima najveće oponente u Srbijancima, tako se najveći protivnici (agresivne) američke politike rađaju u njenoj utrobi. U tu svrhu Arsenijević rekapitalira slučaj Johna Walkera Lindha, američkog mladića koji je bio zaljubljen u hip hop, a onda je, poslije filma «Malcom X», počeo koketirati s islamom, otputovao u Jemen, naučio arapski i završio među talibanima. Iako mu nije dokazan nikakav zločin, nakon što je uhapšen i u metalnom kontejneru transportiran u Sjedinjene Države, John Walker Lindh osuđen je na 20 godina robije. Tako Arsenijevićeva ionako turobna knjiga završava spenglerovskom vizijom propasti Zapada, fiksiranoj u deklarativnom demokratizmu i kozmopolitizmu velikih nacija i velikih gradova, u prevlasti tehnike i materijalističke filozofije koja će nas na koncu koštati glave.
«Nije lako biti Srbin», tvrdi Arsenijević. Paradoks te gotovo patetične i prostoproširene rečenice ogleda se u činjenici da se ona podjednako odnosi na zagrižene nacionaliste, opčinjene kosovskim mitovima, svetosavljem i hilandarskom slavom, ali i na one koji se takvom svjetonazoru ostentativno suprotstavljaju. Nije lako biti Srbin. Ali nije lako ni pisati knjige, pogotovo takve kojima se legitimira rođeni Puližanin i optativni Beograđanin, tihi pripovjedač i bučni feljtonist Vladimir Arsenijević.
Zdravko Zima
NOVI LIST, Rijeka, 24. januar 2010.