Marija Todorova: «Dizanje prošlosti u vazduh», Biblioteka «XX vek», Beograd, 2010.
Mitovi kao mjehuri od sapunice
Knjiga «Dizanje prošlosti u vazduh» provokativna je barem iz dva razloga; zato što iza nje stoji autorica koja je vođena razlozima povjesničarske struke i zato što je pisana rukom indigenske Balkanke koja svoje podrijetlo nije shvatila kao hendikep, ali ni kao apriorni argument
Među mnogim iluzijama, obnovljenim poslije rušenja Berlinskog zida i komunističkog bloka, jedna je fiksirana u vjerovanju kako je došlo vrijeme u kojem će povijesna znanost biti oslobođena balasta ideologijskih implikacija. Dakako, pitanje je ponajprije što povijest i/li historija uopće jest? Simptomatično je u tom smislu stajalište Miroslava Krleže koji je opsesivno čitao tekstove takve tematike, iako je bio krajnje sumnjičav prema mogućnosti da se povijest konstituira kao znanost. Osim što je teško vjerovati da je znanost moguće u potpunosti osloboditi od ideologijske subjektivacije, na novo shvaćanje povijesti i njenih kompetencija utjecali su mnogi teoretičari, posebno s obzirom na pojmove moći i hegemonije (Foucault, Barthes, Derrida i drugi). I nakon što zanemarimo jednostrane znanstvene pozicije, karakteristične za eru klasičnog kolonijalizma, koje je na najbolji način relativizirao Edward Said, ostaje činjenica da je povijest vezana za delikatnu prirodu jezika. Ako je točno da jezik sam po sebi oblikuje i (de)formira stvarnost, ako se svako povjesničarsko istraživanje u krajnoj liniji svodi na lingvističko-tekstualnu križaljku, koju se može čitati «horizontalno» i «vertikalno», onda je pitanje povijesti i njene znanstvene verifikacije teže nego što se naizgled čini.
Pitanje je li povijest umjetnost i/li znanost reaktulizira stare Krležine dvojbe, koje su u vrijeme postmodernih teorija dospjele do krajnosti. Povijest, za koju smo školnički smjerno ponavljali da je učiteljica života, manje je u ovom času izložena političkom diktatu, a više procesima vlastite (re)produkcije i pitanjima odgovarajuće metodologije. Hayden White povijest tretira kao verbalnu fikciju, a budući da je posredovana jezikom, to jest pripovijedanjem, ona je zapravo (pri)povijest. To znači da su historijski izvori intertekstualni, a kako je tekst proizvod koji je u nekoj mjeri povezan sa sistemom moći, tako se u njemu «iza učene fasade fusnota i izlike činjenica» (Gertrude Himmelfarb) sluti nikad zaboravljena ideologijska pozadina. Svih tih implikacija itekako je svjesna Marija N. Todorova (1949), znamenita povjesničarka i profesorica na sveučilištu u Illinoisu, za koju se može reći da je Bugarka i Amerikanka, jedna od najvećih specijalistkinja za povijest Balkana koja je doktorirala s tezom o reformističkom pokretu u Otomanskom carstvu 19. stoljeća. Todorova je Bugarka jer se rodila u Sofiji i diplomirala na tamošnjem sveučilištu, a Amerikana je naprosto zato što u Sjedinjenim Državama živi više od 20 godina i piše na engleskom jeziku.
Ponos ili stid
Osim materinjeg bugarskog, koristi se engleskim, francuskim i njemačkim, a s obzirom na područje primarnog znanstvenog interesa, izvještila se u čitanju izvornika na rumunjskom, turskom i hrvatskom i/li srpskom jeziku. To je površni portret jedne povjesničarke koja se možda najviše pročula knjigom «Imaginarni Balkan» (Imaging the Balkans, 1997). Zanimljivo je da je knjigu posvetila svojim roditeljima: ali ne spominjemo to zbog možebitne patetike, nego zato što u kratkoj dedikacijskoj natuknici naglašava kako su je upravo roditelji naučili da Balkan voli «bez potrebe da se njime ponosi ili da ga se stidi». To je poruka koja može biti poučna i za hrvatske, isto tako balkanske (ne)prilike, no to je također poruka koja na neki način signalizira njenu znanstvenu poziciju, lišenu sumnjivih apriorizama ili samozadovoljnih egzaltacija s regionalnim ili domovinskim predznakom. Zahvaljujući maru Ivana Čolovića i njegovoj kući «XX vek», radovi Marije Todorove promptno se prevode na srpski jezik. Dvije godine poslije izvornog izdanja, «Imaginarni Balkan» tiskan je i u srpskoj verziji, sedam godina kasnije pojavilo se njegovo dopunjeno izdanje, a sada je, opet na Čolovićevu inicijativu, objavljena njena zbirka eseja «Dizanje prošlosti u vazduh» (nakladnik «XX vek», s engleskog prevela Slobodanka Glišić, Beograd, 2010).
Kao što slušalac opere pamti samo najatraktivnije arije, tako čitalac memorira najvažnije fragmente neke knjige. Iako se u Marije Todorove sve čini važno, iz «Imaginarnog Balkanu» citirat ćemo zaključak: «Pošto je geografski neodvojiv deo Evrope, ali je kulturno konstruisan kao ‘unutrašnja drugost’, Balkan je zgodno poslužio da apsorbuje mnoštvo eksternalizovanih političkih, ideoloških i kulturnih frustracija koje potiču iz tenzija i protivrečnosti svojstvenih regionima i društvima izvan Balkana. Balkanizam je vremenom postao zgodna zamena za emocionalno pražnjenje koje je ranije pružao orijentalizam, pošto je oslobodio Zapad optužbi za rasizam, kolonijalizam, evrocentrizam i hrišćansku netrpeljivost prema islamu. Uostalom, Balkan se nalazi u Evropi, Balkanci su belci, uglavnom su hrišćani, pa se zato projektovanjem sopstvenih frustracija na njih mogu zaobići uobičajene rasno ili verski obojene insinuacije.» Sasvim dovoljno za ozbiljan simpozij, kojem bi kao inicijalni motto mogle poslužiti riječi bugarsko-američke autorice, iako su se Hrvati u svom pomno njegovanom autizmu upustili u prekrajanje povijesnih, pa i zemljopisnih fakata, ignorirajući balkanske tradicije i potvrđujući vlastitim ponašanjem uopravo one regionalne sterotipe koji ih toliko iritiraju!
Alternativna povijest
Knjiga «Dizanje prošlosti u vazduh» dobila je naslov po istoimenom ogledu, nastalom u povodu rušenja mauzoleja Georgija Dimitrova. Taj tekst zanimljiv je zbog fenomena sjećanja i zaborava, ali isto tako zbog ikonoklasičke ili (auto)destruktivne zaraze koja u prevratničkim vremenima poprima epidemijske razmjere, u znatnoj mjeri očitovane i na našem, hrvatskom i/li balkanskom tlu. S obzirom na analogiju s popularnim arijama, refrenska prepoznatljivost u knjizi Marije Todorove najuočljivija je na dvama mjestima; kad piše da Balkan «proizvodi više istorije nego što je troši» i kad zaključuje da su Balkanci «konstruisani kao nepotpuno jastvo». Osnovne razloge zbog kojih su tako konstruirani nalazi u religiji i u rasi. U osam eseja o modernoj istočnoeuropskoj ili u krajnjoj liniji balkanskoj povijesti, autorica se bavi pitanjima nacionalizma, sjećanja (zaborava), alteriteta, orijentalizma, komunizma, zaostalosti i tako dalje. Kakva je njena «pozicija»? Možda je to najlakše objasniti polemikom o ruskoj povijesti, koju su vodili Nathaniel Knight i Adeeb Khalid. Iznoseći njihova stajališta, Todorova prihvaća konzekvencije Saidovog orijentalističkog obrasca.
To znači da je balkanizam za Todorovu varijanta Saidovog orijentalizma, ultimativan i sveobuhvatni diskurs kanaliziran prema propitivanju kanonizirane povijesti – nošene kolonijalističkim osjećajem nadmoći – i prema pisanju alternativne povijesti okupirane promjenljivim identitetima i nepostojanim režimima. Živeći unutar transnacionalnog okvira, a ćuteći istodobno žig palestinskog azilanta, Said je u sebi nosio teret «stalnog izbivanja», shvaćajući cijeli svijet kao vlastitu domovinu. Jedva da bi se nešto drugo moglo zaključiti za Todorovu; doduše, sudbinu bugarskog naroda i njenu osobnu sudbinu ne može se poistovjetiti s palestinskom, ali obitavajući u Sjedinjenim Državama, iako je «predmet» njenog znanstvenog interesa negdje drugdje, ona je uspostavila produktivnu poziciju oslobođenu jednostranosti utjelovljenih u krajnostima superiornog i subordiniranog ili, drugim riječima, kolonijalnog i provincijalnog mentaliteta. Pišući o «drugosti», autorica s pravom konstatira kako je taj pojam postao fundamentalna, ako ne i pomodna kategorija koja se uvelike koristi u filozofiji, psihologiji, teoriji književnosti, ženskim studijama, historiji, antropologiji i drugdje.
Spoznaj sam sebe
Prenoseći ideju alteriteta na specijalističko polje svog znanstvenog interesa, Todorova tvrdi da je jedan od najvećih i najtežih problema na Balkanu uzajamno nepoznavanje, odnosno, nepoznavanje drugog. Posljedice takve ignorancije umnožene su negativnim stereotipima i predrasudama, podjednako uočljivim na razini etničkih grupa, ali i među intelektualcima i poslovnom elitom. Ono zlokobno stanje definirano poviješću koja se ne može apsorbirati, jer se proizvodi višak, moguće se nadvladati samo ako se povijest upozna. Tako se drevna poruka «gnothi seauton» (spoznaj sam sebe), atribuirana starogrčkom filozofu Talesu, transferira na zajedničko tlo, nalazaći u epistemeu izlaz iz tradicionalnog izolacionizma, toliko svojstvenog Balkancima koji su se uspostavili kao «nepotpuno jastvo». U «Dizanju prošlosti u vazduh», možda najatraktivnijem eseju za takozvanu široku publiku, Todorova iz različitih aspekata komentira rušenje mauzoleja Georgija Dimitrova u Sofiji. Dakako, Dimitrov je bio najveći komunistički idol u Bugarskoj, usporediv s Lenjinovom slavom u Sovjetskom Savezu i premda su se takvi i slični mitovi činili neuništivim, ili trajnijim od mjedi (aere perennius!), u datom času raspršili su se kao mjehuri od sapunice.
Političar koji je osnovao komunističku partiju u svojoj zemlji i kojeg je fašistička Bugarska u dva navrata in contumaciam osudila na smrt, u Njemačkoj je za vrijeme Trećeg Reicha okrivljen za sudjelovanje u paljenju Reichstaga, a onda je suđenje obrnuo u protuoptužbu i vlastiti trijumf, vratio se poslije rata u domovinu kao heroj. Umro je u Moskvi ali tijelo, koje je balzamirala grupa sovjetskih stručnjaka, položeno je u mauzolej u centru Sofije. Mauzolej je bio jedan od najvažnijih punktova komunističke memorije i obavezna destinacija turitičkih vodiča. A onda je nakon svih mogućih polemika i natezanja, odlukom novih vlasti naprosto miniran kao strašilo koje je Bugare podsjećalo na odiozan režim i činjenicu da je njihova zemlja svedena na status boljševičke gubernije sa sjedištem u Kremlju. Neovisno o mogućim simpatijama ili antipatijama prema povijesnim protagonistima, u rušenju njihovih spomenika i monumenata vazda ima nečeg sablasnog. U slučaju Georgija Dimitrova sablasnost je poprimila dimenzije groteske, budući da prvo rušenje nije uspjelo. Grotesknost uvećava podatak da je mauzolej izgrađen za šest dana, dok je za rušenje trebalo sedam dana.
Društvena drama
Zaključak Marije Todorove je paradoksalan i točan. Premda je poslije 50 godina pretvoren u prah, mauzolej je lieu de mémoire ili, točnije, lieu de mémoire détruite, mjesto na kojem je sjećanje uništeno i očuvano sjećanje na uništenje! O tome svjedoči podatak da Sofijci i dalje dogovaraju sastanke «kod mauzoleja», pretvarajući jednu sablasnu točku u zajednički orijentir. Sličan je barem do neke mjere slučaj sa starim Agramerima koji su poslije Drugog svjetskog rata Trg Republike uporno zvali Jelačić plac, premda na njemu više nije bilo banove figure na atu, kao što ga danas, kad mu je vraćeno prijašnje ime, neki Zagrepčani iz nasušne potrebe za pobunom (opet) zovu Trg Republike. Navodno premještanje posmrtnih ostatka Vasila Levskog pretovorilo se u Bugarskoj u javnu polemiku bez kraja i konca, a komentarom na tu temu, vezanu za najvećeg i jedinog nespornog bugarskog junaka, Todorova je pokušala odgovoriti na pitanje o civilnom društvu i javnoj sferi u socijalističkim uvjetima. Kontroverze oko Levskog, legende koju je svatko razvlačio na svoju stranu i čije su kosti postale predmetom urnebesnih mistifikacija, podobnih za krimić, Todorova je, pozivajući se na Victora Turnera, proglasila društvenom dramom.
Takva drama dogodila se u dva navrata, imala je i sporedne epizode, a Todorovoj je poslužila da bi pokazala kako su civilno društvo i javna sfera, unatoč svima devijacijama, u socijalizmu do neke mjere ipak funkcionirali. Zaključni esej pod naslovom «Da li je slab nacionalizam tolerantan?», također je potaknut zbivanjima u autoričinoj rodnoj zemlji. Dakako, Todorova je svjesna da sintagma «slab nacionalizam» ima kolokvijalne dimenzije i da je u suštini contradictio in adjecto. U svijetu u kojem ima jedva desetak država čiji građani pripadaju jednoj etničkoj ili jezičnoj grupaciji, kako piše Eric J. Hobsbawm, nacionalizam utemeljen na ideji homogenosti ne samo da nije poželjan nego je u znatnoj mjeri destruktivan i autodestruktivan. Istražujući delikatno pitanje bugarskog nacionalizma, kao njegove endemijske ili soft core varijante, Todorova se iznova vraća Levskom. Zbog čega je on jedini konsenzualno potvrđeni junak u Bugarskoj? Zato što je njegov mit obavijen romantiziranom aurom i zato što je, boreći se protiv osmanlijske okupacije, završio na vješalima, a taj dio povijesti apsoloviran je jednom zasvagda. Optužbu koju su na račun svojih sunarodnjaka iznosili mnogi Bugari – da ne posjeduju dovoljan nacionalni impetus – najmanje bi se moglo uzeti kao njihov specifikum.
Po svemu sudeći, «slab» nacionalizam rezultat je neuspjeha bugarske iredentističke i revizionističke politike, iskazujući se u konačnici kao forma kolektivne poniženosti, supsumirane u Balkanskim ratovima, a nakon toga i u posljedicama dvaju svjetskih ratova. To što je opće poniženje u datim okolnostima vodilo prema mekoj, a ne militantnoj inačici nacionalizma, možda je prije iznimka nego pravilo. Iznimka je bila dovoljna da se pretvori u povod koji je Todorova komentirala iz vlastite perspektive: najprije profesionalne, a tek onda osobne i djelomično «nacionalne». Knjiga «Dizanje prošlosti u vazduh» provokativna je u najboljem značenju te riječi, čak i za čitače kojima povijest nije specijalnost, pa ni prioritet. Takva je iz barem dva razloga; zato što iza nje stoji autorica koja je vođena razlozima struke i zato što je pisana rukom indigenske Balkanke koja svoje podrijetlo nije shvatila kao hendikep, ali ni kao apriorni argument.
Zdravko Zima