Katarina Luketić: Imaginarij o Titu
Mitja Velikonja: Titostalgija; prevela sa slovenskog Branka Dimitrijević, Biblioteka XX vek, Beograd, 2010. Zarez, br. 252, 2010.
Kad god se u proteklom desetljeću u ovdašnjim medijima – npr. Nacionalu, Jutarnjem listu, Slobodnoj Dalmaciji – provodila anketa s pitanjem tko je najveća ličnost u hrvatskoj povijesti, na prvom je mjestu bio Tito. Slijedili su ga Tesla, Krleža, Ruđer Bošković, Franjo Tuđman, dok su Starčević, Radić ili Stepinac, očito novokonstruirane ikone državnosti ili domoljubnog žrtvoslovlja, zauzimali sredinu ili kraj rang-listi. Titovu postsocijalističku i tranzicijsku popularnost, njegovo diskursivno uskrsnuće u svakodnevici pokazuju, osim anketa, i mnoge druge pojave poput industrije soc-suvenira, obnove manifestacija za Dan mladosti, nošenja štafete, osnivanja društava za zaštitu lika i djela Josipa Broza, i sl. Poput istočnonjemačkih robnih marki, Trabanta koji se na zadnju godišnjicu pada Zida počeo iznova proizvoditi u ograničenim serijama ili Lenjina aplicirana na široki asortiman od majica i kapa do bedževa i upaljača, Tito je postao brend nostalgije na Balkanu, tretiran u popularnoj kulturi na način jednoga Che Guevare.
Na djelu je i ispisivanje opsežna zajedničkog Teksta o Titu, bilo u obliku novih knjiga, bilo feljtona, članaka, istraživanja, tv-emisija u kojima se stalno otkrivaju nove i nove tajne iz njegova života. Izuzmemo li Vrdoljakov film, redovito je riječ o pozitivno intoniranom otkrivanju nepoznatog Tita kao ženskara i šarmera, gurmana i modnog arbitra, hedoniste i ugodnog sugovornika itd. Njegove cigare, njegova papiga, brijunski kadilak… bili su povodi ekskluzivnih priloga na hrvatskoj televiziji, a i njegovi kuhari i garderobijeri također su dobili novih pet minuta medijske slave.
U drugim bivšim yu-republikama ponavlja se, s više ili manje intenziteta, ista priča: ankete svjedoče o povratku Titova kulta, kafići i barovi se uređuju u stilu Maršala i pionira, u svibnju vrvi od prigodnih mini sletova, govora i marševa, suvenirski biznis cvate na periferijama i sajmovima, balkanski partyji na kojima je upravo Tito najveća faca stalna su ponuda industrije zabave… Teško je utvrditi koliko je titostalgija masovna, no sigurno jest da ima snagu ozbiljna fenomena, da je slavljenje Tita dobrovoljno (za razliku od ranije politički dirigirane divinizacije), spontano i bezopasno (bez želje za participacijom u političkoj areni), te da u njemu ne sudjeluje samo generacija koja je živjela u socijalizmu, već i ona mlađa koja je priče o boljoj prošlosti mogla čuti od svojih roditelja, ali niti to ne nužno.
ZNANOST I SOCIJALIZAM
Zašto baš Tito a ne neka druga historijska ličnost? Je li u pitanju obična retromanija, autističan pogled u prošlost, subverzija ili osporavanje oficijelne identitetske matrice? Komercijalizacija i prodaja/potrošnja prošlosti ili jasan iskaz političnosti njezinih aktera? Koliko su titostalgija i jugonostalgija (u državnoj retorici devedesetih izjednačena s izdajom domovine), dio općeg trenda nostalgije za socijalizmom ili Ostalgie, koja obilježava sve zemlje bivšeg Istočnog bloka i Rusiju? Što ta nostalgija govori o našoj sadašnjosti? Zašto Tita slave različite grupacije ljudi, zašto je toliko privlačan medijima, na što upućuje ta ikonografija?
Ta i mnoga druga pitanja pomno analizira slovenski teoretičar kulture Mitja Velikonja u knjizi Titostalgija, prvoj ozbiljnoj znanstvenoj studiji o fenomenu nostalgije na ovome prostoru. Velikonja se godinama bavi nostalgijama i fenomenima tranzicijskih balkanskih društava (npr. kritikom novog evrocentrizma u knjizi Evroza), a i mnogi su slovenski teoretičari/-ke – npr. Močnik, Žižek, Debeljak, Tanja Petrović – na različite načine proučavali sociološke, mentalitetske, kulturološke… promjene unutar zadnjih desetljeća na Balkanu. Ako je Slovenija država u kojoj je nostalgija za socijalizmom i Titom najranije izražena, onda je i slovenska znanost dosada najsnažnije prionula da pronađe teorijska i metodološka uporišta i nju objasni.
U hrvatskom se kontekstu priča o nostalgiji ograničava na medije i kafansku znanost, dok ozbiljna znanost pribjegava nojevoj strategiji kad god je avet socijalizma nakon devedesetih na vidiku. Uglavnom je riječ o usmenom rasipanju ideoloških strasti i dojmova iz Kumrovca, ili medijskoj spektakularizaciji teme, dubinski ovisnoj o tome što pokazuje barometar nacionalne kulture. Izuzetak je samo grupa autorica koje godinama provode istraživanja o životu u socijalizmu i današnjem odnosu prema njemu, u čemu se često dotiču politike sjećanja i nostalgije (npr. knjige Život žena u socijalizmu, zbornik Devijacije i promašaji itd.). I, naravno, izuzetak je Dubravka Ugrešić sa svojim esejima iz Kulture laži ili romanima, koji su i nadalje najvažniji izvori za detekciju i tumačenje nostalgije za socijalizmom.
Velikonjina je studija – što je vrlo važno – rezultat terenskog rada: sakupljanja, istraživanja, uspoređivanja nalaza s različitih lokacija bivše države, te intervjua s protagonistima brozomanije. U njoj su zabilježeni mnogi stvarni toposi Titova kulta, brojni i raznoliki nostalgičarski suveniri, grafiti, novinski članci i ankete, knjige, obnovljeni rituali, Tito turizam, citati iz knjiga dojmova u Kumrovcu i Kući cvijeća, web akcije ili pojedinačne inicijative (poput one da Tivat postane “jugoslavenski glavni grad”). Ima tu primjera osobne i kolektivne nostalgije, one usmjerene samo na profit, komercijalne i instrumentalizirajuće, te one koja je “mentalitetsko stanje”, uvjerenje i živi se “punim srcem”.
UTOPIJSKI IZLAZ IZ STVARNOSTI
U ovoj studiji autora ne zanima tko je doista bio Tito i kakav je njegov režim, nego tko je Tito za nas danas i zašto ga se redovito prikazuje pozitivno. Nostalgiji se tu pristupa dubinski, istraživanjem značenjskih slojeva koji mogu biti različiti pa i vrijednosno suprotni. Nostalgija, naime, uvijek podrazumijeva reinterpretaciju prošlosti, ne vjerno slijeđenje ili imitaciju, već selekciju, novo strukturiranje i simuliranje nekog vremena i prostora. U tom sentimentalnom pogledu u retrovizor prošlost se iznova pripovijeda, ponekad i izmišlja, a pri tome je presudno kakva je sadašnjost koja nas potiče na pogled unazad. Autor zaključuje da nostalgično idealiziranje socijalizma i Tita redovito prati kritika današnjih političara i rezignacija stvarnošću, te zaključuje da je titostalgija zapravo izazvana ne toliko željom da se prošlost vrati koliko nezadovoljstvom sadašnjim stanjem. Dakle, nostalgična je slika prošlosti iskonstruirana i udaljena od realne historijske slike (iako je pitanje postoji li takva slika uopće); ona je rezultat imaginacije i simuliranja, žudnji i projekcija.
Velikonja svoju interpretaciju od početka postavlja upravo na tezi da se nostalgija oblikuje kao priča, kao zaseban narativ s pratećom diskursivnom opremom. Ona ima izraženu utopijsku perspektivu, jer je u idealizaciji prošlosti zapravo sadržana želja za boljim i pravednijim društvom, tj. “distopična sadašnjost nalazi se na proveri utopijske prošlosti”.
Današnji Tito nije onaj historijski Tito, nego je samo projekcija onoga što se želi da je bio taj Tito. To ne znači da je svejedno tko je figura u koju se projiciraju naše imaginacije i očekivanja, već su naprotiv važni realni elementi na kojima se gradi cijela nostalgična konstrukcija. Kako je istraživanje usmjereno više na manifestne oblike nostalgije, o time u knjizi ima manje govora, pa bi u nekom budućem tekstu bilo zanimljivo vidjeti na kojim se karakteristikama Titova “ja” najviše gradi pozitivna imaginacija. No, očito i sami ispitanici vrlo teško definiraju koje osobine Tita čine tako izuzetnim, s obzirom da na istraživačevo pitanje zašto baš Tito? vrlo često odgovaraju tautologijom – Tito je Tito!
I KONZERVATIVIZAM I AKTIVIZAM
Velikonja otkriva da nostalgija može značiti “rezignaciju i eskapistički konzervativizam” koji se prepoznaju u sentimentalnom žalu za dobrim starim vremenima. Pri tome se akteri fiksiraju na prošlost i odustaju od sadašnjosti, tj. bježe u vlastitu hermetičnu iluziju. Također nostalgija može biti i dio “hegemonističkih diskursa koji popunjavaju pomanjkanje smisla u društvima poznog kapitalima”, pri čemu se ona oblikuje prema pravilima vladajuće ideologije, potrošnje i života u vječnoj sadašnjosti kojoj nedostaje sadržaja pa je nostalgija jedan od načina da se on osmisli.
No, takve negativne interpretacije nostalgije nisu dominanta ove studije, štoviše, Velikonja inzistira na pozitivnim, obnavljajućim aspektima nostalgije, osobito njezina utopizma. Naime, želja za boljom današnjicom koju sadrži nostalgična projekcija u prošlost upućuje na aktivističku želju za promjenama i dinamičan odnos pojedinca prema društvu. Nostalgija može biti indikator vite active; njezina dubinska političnost se ne sastoji u nastojanju da se pošto-poto vrati stari poredak, nego u impulsu za političkim promišljanjem današnjice.
SJEĆANJE JE NORMALNO
Takvi zaključci čine mi se osobito važnima, ne zbog ugode u idealiziranju jednoga iovako idealističkog diskursa, nego stoga što ta pozitivna dimenzija nostalgije nije u hrvatskom javnom diskursu nikada prihvaćana. Naime, idealizacija Tita tumačila se zadnja dva desetljeća ili kao političko samoubojstvo ili kao senilno mahnitanje staraca, dok je jugonostalgija značila najgore: izdaju nacionalnih svetinja, progon, disidentstvo ili izolaciju. Ova studija neće osvijestiti one koji su u nostalgiji vidjeli demona i u ime domovine odlazili u njegov progon – oni ovu knjigu neće niti zamjetiti. Uostalom, možda danas i zarađuju na prodaji demonskih suvenira, do prve sljedeće prilike kad za nacionalnu stvar bude potrebno promijeniti stranu. Velikonjina je pozitivna dimenzija važnija za ostale – one koji su se intimizirali sa svojom nostalgijom, koji je čuvaju kao tajnu, od straha da čine nešto loše; one koji sebi niti ne dozvoljavaju nostalgična sjećanja i projekcije, opet zbog straha da će politički retardirati; one koji se isuviše ozbiljno ili pak isuviše ležerno odnose prema svojim i tuđim sjećanjima… Na koncu, i za one u akademskoj znanosti koji odbijaju dignuti glavu iz pijeska i zagledati se u nov neotkriven svijet oko sebe. Svima njima/nama potreban je povratak u normalnost, u stanje u kojemu se nostalgija neće smatrati patologijom.