Prikaz knjige Prodor u srce sakraliziranog zločina

Recenzija knjige Prodor u srce sakraliziranog zločina, autor Branko Sekulić, nakladnik Biblioteka  XX vek, br. 258, Urednik Ivan Čolović, Beograd, 2024.

Ne razlikuje današnje teologe od nevjernika to što teolozi vjeruju da bog ljudskog lika obitava negdje između galaksija HD1 i GN-z11 i odatle okom sokolovim prati ekološko zagađenje na jednom od milijardu planeta koji mu je posebno prirastao srcu pa ga je odlučio tako dokrajčiti, nego to što teolozi vjeruju da se ljudska priroda može promijeniti a nesavršeni ljudski izumi poput religija popraviti. Religiju shvaćaju kao kulturni fenomen koji se dade kultivirati. I tako teolozi popravljaju i kultiviraju religije vjekovima bezuspješno ali uporno pa i u postmoderno vrijeme kojega karakterizira nevjera u progres i obrazovanje, dok nam se pred očima ukazuje novo barbarstvo u kome su se religije uvelike angažirale. Unatoč svemu tome ima teologa koji ne odustaju vjerujući da se religije mogu popraviti i pri tome riskiraju i osobnu bezbjednost posebno kad kažu bobu bob a popu pop. Takav je teolog Branko Sekulić iz Šibenika

U državama na prostorima bivše Jugoslavije ima dvije vrste teologa: nacionalisti i protestanti. Sekulić je falabogu ovo drugo. Naoružan kršćanskom teologijom reformacijske tradicije koju je doktorirao na univerzi u Münchenu i nadahnut svetim duhom grada u kome su rođeni Arsen Dedić, Dražen Petrović i 1316 od 3,500 dalmatinskih partizana poginulih u bitci na Sutjesci, Sekulić vjeruje da se glavne balkanske religije mogu popraviti. I to tako da im skine paučinu s očiju, objasni herezu u koju su zaglibile i probudi im savjest. Pa da se pokaju i obrate a tu preobrazbu očituju iskazom empatije spram bližnjih čije žrtve su do jučer prezirali a krvnike kanonizirali za svece. Takvom obratu bi trebala poslužiti njegova knjiga Prodor u srce sakraliziranog zločina.

Od 256 autora koji su objavljivali u Biblioteci XX vek, dugovječnoj instituciji koja je nadživjela i taj svoj vijek i nekoliko ratova, država i ideologija, Branko Sekulić je jedini teolog. I drugi su vjerojatno tu i tamo spomenuli neke sakralne tekstove, idole i bogove, pa ih i citirali, ali Sekulić te izvore navodi češće i uzima ih kao ipak nešto više od materijala za knjigu. Vjerojatno nije lako bilo Ivanu Čoloviću, uredniku i nakladniku XX veka, donijeti odluku o prijemu jednog teologa u jedan nesporno sekularni klub u kome se nađe i autora koji znaju zapjevati onu narodnu „Nosim kapu sa tri roga i borim se protiv boga – ali nisam protiv Krista jer je i on komunista!“ Ako je Čolović ukazao povjerenje teologu Sekuliću, mora biti da je ovaj dobri Šibenčanin to doista zavrijedio. Knjiga Prodor u srce sakraliziranog zločina pokazuje čime i kako.

Sekulić, kroz koncept koji naziva etnoreligijantstvo, pokušava razumjeti i protumačiti javnosti ulogu najvećih konfesija, srpskog pravoslavlja i hrvatskog katolicizma, u balkanskim ratovima devedesetih i državama koje su iz tih sukoba proizišle i ratnim traumama hrane i održavaju vlast već trideset godina. Etnoreligijantstvo je koktel etničkog nacionalizma i religije kojeg su nacionalistički pokreti smiješali i njime napajali mase na putu u bratoubilački rat a potom im servirali isti opijum svaki put kad su u novim državama izlazili na izbore da osiguraju kontinuitet kolektivnih nacionalnih mamurluka. Koristili su ga i kao mobilizacijski mehanizam za demontažu Titove Jugoslavije i legitimacijski instrument vladajućih elita u post-jugoslavenskim nacionalnim državama.

Za razliku od drugih analitičara recentnih balkanskih ratova koji tu smjesu etno-nacionalističkih i religijskih narativa, simbola i mitova smatraju ideologijom ili kvazireligijom, Sekulićevo etnoreligijantstvo je kultura. Konstruirali su je i u njoj sebe našle nove sekularne i klerikalne elite i mase koje su ih slijedile, kroz sukob, rat i poratno perpetuiranje mržnje i nacionalističkih kontramitova. Iz te državno ozakonjene i crkveno sakralizirane kulture proizlaze kolektivni identiteti Srbin-pravoslavac i Hrvat-katolik kakvi su danas. Ove kategorije predstavljaju nove demokratske većine i nacionalne identitete u post-jugoslavenskoj Srbiji i Hrvatskoj i među Srbima i Hrvatima u BiH. Ali te demokratske većine ne daju demokratske opcije u smislu vjerske slobode i slobodnog izbora vjerske pripadnosti odnosno (ne)vjerovanja. Nego se uz ove dvije ključne i isključive sektaške pripadnosti nudi još samo jedna opcija, ona izdajnika vjere i nacije. Tako dolazimo do zacementiranih i u sukob zamrznutih etnoreligijskih identiteta iz kojih nema izlaza, recimo, jednostavno tako da bi netko po slobodnoj volji i izboru tražio novi početak u životu kao recimo, ateist, budist ili mormon. Ne dolazi u obzir: ili si po rođenju etnoreligijanac ili izdajnik i otpadnik. Za Sekulića kao vjernika, etnoreligijanstvo je i grijeh, i to ozbiljan, ravan zločinu. On nije klericima preporučio koliku bi pokoru trebali davati vjernicima koji im dođu na ispovijed priznati taj grijeh ali mogu pogledati instrukcije za klasične zločine jer etnoreligijanstvo ako još nije zločin kao ideja, može navesti na ozbiljne zločine sve do genocida.

Etnoreligijantstvo formira kolektivne identitete koji su prije svega etnički, u smislu uzajamnih negativnih percepcija i religijske odanosti kultovima etnosa, roda i naroda. Oni su i etno-nacionalistički, fokusirani na etnički homogene države koje na svaki način pa i ratom, nasiljem etničkim čišćenjem i genocidom treba ostvariti. Također su i religijski, ali pošto se na obje strane radi o kršćanstvu koje neupitno po sakralnim tekstovima ima univerzalni karakter i okuplja prije svega pojedince koji su vjernici sljedbenici jednoga boga a potom i razne, točnije sve narode bez podjele na bolje i lošije koje opet povezuje isti taj bog koji do njih traže da budu jedni drugima bližnji koji se preko svih društvenih barijera ljube i solidarno pomažu, kultura etnoreligijantstva traži suštinsku reviziju ove religije ili njeno odbacivanje i izmišljanje neke druge. To je riješeno ciničnim populizmom tako da se ti profanirani vulgarni kršćani nastavljaju u religijskom smislu predstavljati kršćanima, dakako lažno, jer to nisu, odnosno, da posudim Sekulićevu metaforu iz naslova njegove prethodne knjige, tako da navlače krabulju vulgarnog kršćanstva. I ne samo da je ta kultura vulgarna, nego je, kaže Sekulić nadahnut filozofijom Radomira Konstantinovića, i produkt palanačkog duha, provincijalizma i tribalizma. A kako je ista ta kultura u ratu i poraću, sve do danas, poslužila za prikrivanje i opravdavanje zločina, ona je i zločinačka, smatra Sekulić, pozivajući se na istraživačko novinarstvo i objavljene radove Viktora  Ivančića i drugih koji su istraživali masovne ratne zločine i torture. Tako etnoreligijantstvo daje svoj značajni prilog nacionalističkom slavljenju ratnih zločinaca iz „našeg naroda“ kao heroja, uz prezir spram žrtava iz drugih naroda, kao i kanonizaciji crkvenih svetaca po istim politikantskim i amoralnim kriterijima.

Izlaz iz ovog „vražjeg kruga“ u koji je ova dva naroda zaplelo etnoreligijantstvo, Sekulić vidi u korjenitoj promjeni, obratu i preobrazbi „iznutra“ i „odozdo“ — preobrazbi duhovnoj, moralnoj i kulturnoj posrnulih vjernika u etnoreligijanstvo da bi onda sami obraćenici predvodili i liječenje ovih kontaminiranih društva i zajednica. Taj su pothvat velikog obrata, po Sekuliću, sposobni predvoditi oni pojedinci koji su sačuvali izvornu vjeru kao nadahnuće u teoriji i po njoj djelovali u praksi. Oni se nisu dali nikakvim ideologijama ni kulturama ni politikama korumpirati i kontaminirati, i vlastitim su životima posvjedočili mogućnost i izvedivost otklona od vulgarnih etno-religija. Pokazali su mogućnost promjene u društvima, narodima crkvama i ljudima izgradnjom kulture nenasilja, mira i pomirbe i društva koje je zasnovano ne samo na toleranciji drugih, različitih i manjinskih, nego na nečemu jačem i dubljem od tolerancije, na takozvanoj etnokulturnoj empatiji i obratu. Kao primjere da se i kako se takva promjena može izvesti, Sekulić u ovu knjigu uključuje biografije dvojice kršćanskom vjerom motiviranih mirotvoraca, naime, šibenskog biskupa Srećka Badurine i mirovnog aktiviste Franje Starčevića iz Mrkoplja u Gorskom kotaru. Sekulić izabrao je ove „pravednike među narodima“ koji su se oduprli etnoreligijianstvu i „kulturi zločina“ u teškim vremenima kad je takvih ljudi bilo malo ali ih je ipak bilo. Živote i djela Badurine i Starčevića Sekulić objašnjava kao teolog koji je također specijalizirao i mirovne studije. Pisao je njihove biografije i kao hagiografije uz teološke reference, kao da želi kazati da su umjesto onih politikantskih, etnoklerikalnih svetaca, svetitelja i blaženika izabranih po nacionalističkim kriterijima, mogući i oni pravi izabrani po kriterijima univerzalnog kršćanstva, moralne teologije i mirotvorstva.

Ova vrijedna i originalna Sekulićeva knjiga dopunjuje i obogaćuje literaturu i autore koji su istraživali različite aspekte balkanskog konflikta, napose ulogu religija, kao i probleme prijeratne konstrukcije sukoba u zajednicama gdje ga nije bilo i poratne pomirbe i suočavanja s prošlošću. U ove autore spadaju sekularni znanstvenici poput politologinje Mile Dragojević, napose njen rad „Identiteti u ratu: civilne žrtve u komparativnoj perspektivi“ (u originalu pod naslovom „Amoralne zajednice“), gdje također navodi primjer sačuvanog međuetničkog mira u Gorskom kotaru zahvaljujući Franji Starčeviću o kome piše Sekulić.[1]  Slične radove doprinijeli su i teolozi i to, tko bi drugi nego protestanti, kao na primjer, Paul Mojzes i Michael A. Sells. Mojzes je prvi detektirao problem „etnoreligijskog nacionalizma“ a u kasnijim se radovima, kao možda jedini autor do sada, usudio napisati i predložiti kao početak budućih takvih istraživanja povijesno-komparativnu analizu etničkih čišćenja i genocida na zapadnom Balkanu u dvadesetom vijeku.[2]

Sekulićeva studija će zasigurno potaknuti javne debate pa i kontraverze a možda i neke pokajničke istupe onih koji se poslije svega, „glede i unatoč“, kako bi kazao pokojni Predrag Lucić, očituju vjernicima, ali nisu „kad je grmjelo“, imali snage djelovati poput Badurine i Starčevića. Čak i takve „empatijske obrate“ Sekulić može očekivati jer je njegova knjiga uvjerljiva za svakog kršćanskog čitatelja. Ali ne bi trebao očekivati čudesa, pa da klerikalne elite prihvate kauze svetosti Badurine i Starčevića.

Naveo bih također u zaključnim napomenama dvije teme koje autor može očekivati u komentarima i debatama od benevolentnih kritičara koji bi pojasnili, dopunili i pojačali neke argumente iz ove knjige. Naime, Sekulić nalazi da su i srpsko pravoslavlje i hrvatski katolicizam kontaminirani etnoreligijnstvom, ali kršćanske junake i potencijalne iskupitelje naroda koji su se etnoreligijanstvu odupirali i djelovali mirotvorno, nalazi samo u hrvatskom katolicizmu. Jer iako su Badurina i Starčević antipodi etnoreligijanstvu time što su najprije ljudi koji su očitovali i potvrdili humanost, mirotvorstvo i empatiju spram bližnjega i vjernici univerzalne kršćanske crkve, a tek potom pripadnici etničke zajednice i narodnih crkava, oni se porijekla nisu odrekli nego su se očitovali i kao katolici i Hrvati. Stoga bi u analitički model dobro došao i netko tko je također prije svega čovjek pa onda i kršćanin ali srpsko pravoslavnog porijekla i vjerničkog angažmana. Dakle, čovjek koji je u teškim vremenima pokazao humanost, mirotvorstvo i empatiju spram bližnjega, uz to univerzalni kršćanin i pravoslavni Srbin koji očitovanjem svog porijekla dok djeluje mirotvorno i humanitarno, skida stigmu sa svog naroda u čije su ime devedesetih ratni zločinci počinili zločine i agresiju na susjedne narode. Naravno, čini se nemogućom misijom naći pandan biskupu Badurini među srpskim vladikama, ali se može naći angažiranih pravoslavnih vjernika Srba, mirotvoraca i humanitaraca poput hrvatskog katolika Franje Starčevića. Koji uostalom, dalo bi se zaključiti iz Sekulićeva teksta, bez pomoći i suradnje Srba ne bi, recimo, uspio dogovarati i održavati mir u ratom ugroženim područjima. U ulozi koju daje Sekulić Starčeviću, mogao bi se, na primjer, kod Srba angažiranih pravoslavnih vjernika, naći sociolog religije Mirko Đorđević – upravo ga je tako nedavno predstavio Ivan Čolović.[3] A možda čak ni srpski vladike sami po sebi nisu za sva vremena izgubljene duše. Tako se relativno nedavno među njima ukazao jedan „dečko koji obećava“ kad je izjavio da je prije svega čovjek i hrišćanin pa tek onda Srbin. Ali kad je postao patrijarh, čovjek je morao izvršavati obaveze prema opisu radnog mjesta koje podrazumijeva obrat na etnoreligijanstvo.

Drugu kritičku opasku Sekulić može očekivati od sekularista koji se neće dati uvjeriti da su Badurina i Starčević bili dobri ljudi u zlim vremenima primarno zbog njihove religioznosti, nego prije svega zbog njihove izuzetne humanosti, edukacije i razboritosti. Takvih je uostalom primjera bilo još, neki su vrlo upečatljivi i predstavljaju poznate mirotvorce koji čak nisu bili ni religiozni ali su bili razumni i dobri ljudi. Možda su neki čak ponikli i bili formirani u tom propalom sustavu za kojeg biskup Badurina piše da je ostavio za sobom „duhovnu pustoš“ i vjerovali u civilnu religiju bratstva i jedinstva koja nije nastala kao tek zgodna parola u Agitpropu Komunističke partije nego zajedničkom moralno-otkupiteljskom borbom i žrtvom stotina tisuća antifašista porijeklom iz raznih vjera i nacija. Ima mnogo primjera takvih nereligioznih mirotvoraca, jedan od njih je Josip Reihl Kir, šef policije u Osijeku, čija je djelatnost i po najstrožim teološkim kriterijima bila mirotvorna i humana a sudbina mučenička.

Možda će buduća izdanja knjige Prodor u srce sakraliziranog zločina, a tih će izdanja sigurno biti jer će se ova knjiga na ovim prostorima itekako čitati, uzeti u obzir predložene sugestije i dopune. To ne znači da već sada ovo nije izuzetna i kvalitetna knjiga, nego, kao što sam ranije napomenuo, Biblioteka XX vek učinila je povijesni korak naprijed uključivanjem na listu publikacija i autora rad trajne vrijednosti proizišao iz uma, srca i laptopa suvremenog kršćanskog teologa Branka Sekulića.

[1] „Mila Dragojević: Gorski kotar u ratu nije postao amoralna zajednica“, Novosti, 31.10.2022, https://www.portalnovosti.com/mila-dragojevic-gorski-kotar-u-ratu-nije-postao-amoralna-zajednica.

[2] Paul Mojzes, Yugoslavian Inferno: Ethnoreligious Warfare in the Balkans, Atlanta: Continuum, 1994; Balkan genocides : holocaust and ethnic cleansing in the twentieth century, Lanham, Md. : Rowman & Littlefield, 2011. Vidi također,  Michael A. Sells, The Bridge Betrayed: Religion and Genocide in Bosnia. University of California Press, 1996.

[3] Ivan Čolović, „Mirko Đorđević i Druga Srpska crkva”, Peščanik, 20.04.2024., https://pescanik.net/mirko-djordjevic-i-druga-srpska-crkva/.

(Autonomija)