Jergović, Miljenko – Zagrebačke kronike
2010. god. Str. 315
Cena: 800 din.
Miljenko Jergović je rođen 1966.godine u Sarajevu. Od 1993. godine živi u Zagrebu. Prozni je pisac, pesnik i esejist. Novinarstvom se bavi od druge polovine 1980-ih. Novinske članke i kolumne objavio je u sledećim knjigama: Naci bonton (Zagreb 1998), Žrtve sanjaju veliku ratnu pobjedu (Zagreb 2006), Historijska čitanka 1 (Sarajevo 2001) i Historijska čitanka 2 (Sarajevo-Zagreb 2004).
O MJESTU I VRTEMENU OBJAVLJIVANJA
Svi tekstovi iz ove knjige su pisani da bi bili objavljeni u novinama. Prvi „Može li čovjek biti musliman”, pod tim je istim naslovom objavljen u Jutarnjem listu, u subotu 22. septembra 2001, jedanaest dana po napadu na WTC. Za njime se nižu tekstovi, iz sedmice u sedmicu objavljivani na stranicama Jutarnjeg lista (u pravilu u subotnjem izdanju novina) i Globusa. Posljednji napisani i u novinama objavljeni je „Krleža ili posljednji hrvatski Atenjanin”, publiciran u Globusu 29. decembra 2006.
Izuzetak su dva teksta.
„Žena koja je spaljivala vještice” pisan je da bi bio objavljen u Globusu, ali ga je uredništvo odbilo uvrstiti u novine.
Članak „Stihovi za pomirenje” objavljen je u podgoričkoj Pobjedi 29. septembra 2003, u povodu dvanaeste godišnjice napada JNA i crnogorskih dobrovoljaca na Dubrovnik. Time sam prekršio načelnu odluku da u ovoj knjizi ne objavljujem tekstove pisane za novine izvan Hrvatske (između 2001. i 2006. objavljivao sam po novinama u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Crnoj Gori, Njemačkoj i Italiji), koju sam donio iz pomalo sentimentalnog razloga. (Premda su stavovi isti, postoji razlika u stilu i emocionalnom intenzitetu tekstova pisanih za različitu publiku.) Izuzetak s uvrštenjem članka „Stihovi za pomirenje” učinio sam zato što mi je bilo drago knjigu završiti s pjesmom srpskoga i hrvatskog, a ustvari dubrovačkog pjesnika Milana Milišića.
Tekstovi u knjizi nisu objavljeni kronološkim redom, nego u skladu sa stilsko-tematskom logikom uvrštenja. To je razlog zbog kojeg se navode samo datumi prvoga i posljednjeg teksta u knjizi, dok se ostali prepuštaju temporalitetima čitateljske imaginacije.
M.J.
JUTARNJE PITANJE
Šta ćemo sad? – pomislio sam kada sam, kao i svakoga drugog jutra, u utorak, 11. septembra 2001. uključio televizor i na prvome programu HTV-a ugledao CNN-ov Breaking News. Takvo pitanje čovjek si postavi svih onih dana, koji će zatim postati datumi od historijske važnosti, za koje cijeloga života pamti gdje je tada bio i što je radio.
Prvi od takvih datuma u mome je životu bio, gle čuda, opet 11. septembar, godine 1973, kada sam, kao sedmogodišnjak, na televiziji gledao prizore Pinochetovog vojnog udara iz Santiago de Chilea. I naravno, već tada sam se upitao: Šta ćemo sad?
Vjerujem da novine služe tome, ili uglavnom tome, da svojim čitateljima odgovaraju na takva pitanja. Odgovor je obično zbrzan, katkad se više tiče naravi i temperamenta onoga koji piše, zna biti temeljen na krivim podacima, manipuliran od političkih vlasti, vojske ili policije, krupnih oglašivača, uredništva ili vlasnika novina, ali čak i ako je u njemu sve krivo, u naše vrijeme, bilo gdje na svijetu, osim, možda, još uvijek u Sjevernoj Koreji, ne postoji nitko, osim novinara, tko bi bio imao društvene ovlasti odgovarati na ta pitanja.
U naše vrijeme – koje je naše, otprilike, od Gutenbergova otkrića – historiografsko verificiranje nekoga dana u datum od povijesnoga značaja, počinje člankom objavljenim u sutrašnjim novinama. Na njega se nadovezuju nalazi svih društvenih znanosti. I što je, možda, i najvažnije, od toga članka započinje književnost.
To je još uvijek razlog zbog kojega svakog jutra kupujem većinu hrvatskih – i ono malo regionalnih – dnevnih novina koje se mogu naći u Zagrebu.
I jedan je od dva razloga zbog kojih pišem za novine. Drugi razlog je što od pisanja za novine zarađujem za život.
Ova je knjiga, kao čvrsta cjelina, nastajala puno prije nego što sam imao svijest o njezinom konceptu.
Događaji od jedanaestog septembra 2001. njezina su paradigma.
U desetak dana, koliko je prošlo prije nego što sam u dnevnim novinama objavio članak „Može li čovjek biti musliman”, koji je zatim okolo preštampavan, a u jednom zeničkom listu je, čak, uz minimalne izmjene, u cijelosti autorski „prisvojen” od jednoga, meni nepoznatog pisca, inače muslimanskoga imena i prezimena, dogodila se cijela jedna povijest, ispunjena novonastalom planetarnom mržnjom i strategijom nerazumijevanja islama i muslimana, koja će po rubovima Europe biti uspješno korištena za bujanje i pothranjivanje naših lokalnim fašizama, a u Hrvatskoj za konačnu građansku i kulturalnu legitimizaciju tekovina ustaškoga pokreta i NDH, kada se i Marko Perković Thompson ustoličio kao kulturna ikona Crkve u Hrvata i političke desnice, neka vrsta njihovoga Krleže.
I tako je, sama od sebe, nastala tema knjige, koja će, samu sebe, generirati sljedećih pet godina, sve do nove faze u razvoju, koja će, također, započeti pitanjem: Šta ćemo sad?
Svaka kronika ima, naravno, i svoju smiješnu stranu, koja ju ironizira i dovodi u pitanje njezin smisao.
Tako, recimo, pišući o romanu s ključem „Ambra”, jednome od skandaloznijih dijela u povijesti hrvatske književnosti, u kojemu je autor Ivan Aralica, nekada vrlo hvaljeni prozaist, od kojega su zagrebački književni kritičari osamdesetih pokušavali načiniti hrvatskoga Dobricu Ćosića, argumentima i fantazmagorijama koji kao da su prepisani s vrata javnih nužnika, diskvalificirao pojedine političarke i političare iz tada vladajuće lijevo-liberalne koalicije, zgroženo sam se zapitao što li će Ivan Aralica sljedeće napisati. Odgovor je vrlo brzo stigao: roman „Fukara” je, u istome stilskom i političkom ključu, posvetio meni osobno i mojim bližnjima, uključujući i roditelje. Naravno, o toj knjizi više nisam imao razloga pisati, ali je sad spominjem zbog vlastite naivnosti pri postavljanju retoričkih pitanja u svrhu efektnog završetka članka.
Većinu tekstova, koji sada čine knjigu, pisao sam mimo onoga što je bio prevladavajući stav novina u kojima sam ih objavljivao. U njima su, uglavnom, igrali ulogu iritantnog pravorijeka đavoljeg advokata, drukčijega i suprotnog mišljenja ili demokratskoga ukrasa. Tako je bilo već s prvim, paradigmatskim člankom o Jedanaestom septembru. Da nije bilo tako, njihova bi intonacija sigurno bila drukčija. A možda bih i pisao o drugim temama. Ove knjige ne bi bilo, ali bila bi neka druga. Dakle, postoji neko nevidljivo, ali važno, koautorstvo sviju onih koji su stvarali koncepciju i pretežit stav novina u kojima sam pisao, jer su u oponiranju njima nastajale teze mojih članaka.
Dok bude novina, ljudi će ih sljedeće jutro kupovati, tražeći u njima odgovor na pitanje: Šta ćemo sad? Oni koji odgovor pokušavaju dati, u svojim boljim trenucima odgovaraju sebi, a ne očekivanjima svojih čitatelja. I uvijek pišu iz vlastitog iskustva, svoje životne pozicije, te napokon, iz svoga prebivališta. To je ono što, na žalost, nije znao anonimni plagijator iz Zenice, kada je prisvojio tekst s kojim počinje ova knjiga. Da je shvatio, valjda bi pokušao napisati članak s naslovom „Može li čovjek biti kršćanin”.
Ali to je moj, a ne njegov poraz. Oni koji te ne žele shvatiti, uvijek će naći načina da te krivo shvate – pa čak i onda kada se s tobom do u riječ slažu – dok te oni drugi razumiju i prije nego što si ispisao prvu rečenicu, pa te ne bi trebali ni čitati ako već znaju ono što ti znaš.
Ali svejedno svakoga jutra počinješ ispočetka, i kao novinski pisac i kao novinski čitatelj, s istim pitanjem na početku dnevne kronike.
Kolovoz 2010 M. J.