Mitja Velikonja: «Titostalgija», Biblioteka XX vek, Beograd, 2010.
Tito se dobro prodaje
Slovenski kulturolog Mitja Velikonja naglašava da prošlost koju glorificiraju jugonostalgičari u tom obliku nikada nije postojala. Ali stvarnost je dovoljno traumatična da sve ono što je implicirao Titov mit poslije njegove smrti i poslije toliko godina šikne kao gejzir
Potkraj 2007. godine na sveučilištu Columbia u New Yorku Mitja Velikonja održao je predavanje o nostalgiji za Josipom Bozom Titom. Predavanje je bilo popraćeno odgovarajućom dokumentacijom, odnosno slajdovima koji su svjedočili o golemom broju majica, upaljača, privjesaka, bedževa slika, zastava i drugih drangulija koje na različite načine eksploatiraju i promoviraju Titovo ime. Možda ne treba spominjati da nostalgija nije isto što i sjećanje, a kamoli znanstveno i argumentima potkrijepljeno istraživanje. Paradoks svake nostalgije ogleda se u čovjekovoj potrebi da negativno sjećanje svede na čim manju moguću mjeru, iz čega onda niče žal za starim dobrim vremenima koji nije nikakav specifikum postkomunističkih regija ili država nastalih na tlu nekadašnje Jugoslavije. Nostalgija ne korespondira sa stvarnošću ili korespondira tek u jednoj mjeri; zato ju više valja shvatiti kao utopijsku projekciju, a manje kao autentičnu sliku pojedinca ili vremena koji su predmet takvog odnosa i takve, novim vremenom uvjetovane (re)valorizacije. Istina je također da su se ekonomske teškoće i nacionalni konflikti na tlu nekadašnje Jugoslavije pokazali kao plodno tlo za uskrsavanje Titovog mita. Možda bi se moglo zaključiti da bivša federacija nije bila tako grozna kao što se činilo, jer su novostvorene enklave lošije nego što se očekivalo!
Ipak, Titov revival ne može se svesti isključivo na ekonomski aspekt. Iako se iz ruševina prouzrokovanih raspadom jugoslavenske zajednice Slovenija izvukla s najmanje ogrebotina, njegova popularnost u toj državi pokazuje kako se tajna jednog come backa ne može ograničiti na socijalne razloge. Neka istraživanja otkrivaju da je taj trend podjednako uočljiv u svim dijelovima nekadašnje Jugoslavije, izuzimajući rigidne nacionaliste, ponajprije u Hrvatskoj i Srbiji, koji ne priznaju Brozu ni ono što mu honoriraju drugi (ne samo oni koji su bliži lijevim i liberalnim političkim idejama). Za razliku od habsburške ili neke druge nostalgije, koje se tolerira, u Hrvatskoj još nisu sazreli uvjeti za ozbiljne rasprave o nekadašnjem maršalu i njegovu nasljeđu. Ne zbog toga da bi se Tita apodiktički hvalilo, nego zato što sadašnjost možemo razumijeti, a budućnost projicirati samo ako bez navijačkih zanosa i bez iracionalnih strasti revidiramo i rekapituliramo odnos prema prošlosti i njenim protagonistima. Dok smo u stupici manihejske logike, svedeni na crnobijele stereotipe i pretpostavke da je s jedne strane apsolutno dobro, a s druge apsolutno zlo, dok smo uvučeni u labirinte naših isključivosti i historijski nataloženih antagonizama, takva mogućnost ostaje samo sanak pusti.
Sudbina novih država
Zato se o Brozu polemizira u New Yorku, dok se u balkanskim centrima o njemu šuti. Po dobrom starom običaju, teme koje su od kapitalnog značenja gurnute su u ropotarnicu ili izložene politikantskom zaboravu. Možda će doći na red jednog dana, kad će sve biti jasno i kad se nećemo moći izvući iz nagomilanih nevolja. Već spomenuti Mitja Velikonja, koji je održao predavanje u Sjedinjenim Državama, napisao je knjigu «Titostalgija» koja je promptno objavljena u Srbiji (Biblioteka XX vek, uredio Ivan Čolović, sa slovenskog prevela Branka Dimitrijević, Beograd, 2010). Velikonja je sociolog i profesor na Fakultetu društvenih nauka u Ljubljani, a u istoj beogradskoj biblioteci tiskao je 2007. godine knjigu pod naslovom «Evroza». Titostalgija je pojam koji je na neki način subordiniran pojmu jugonostalgije. Druga nostalgija prethodi onoj prvoj, iako rješenje te dvojbe podsjeća na pučku aporiju o kokoši i jajetu. U raspravi o jednom tako važnom fenomenu najvažnije je anestezirati emocije i baratati činjenicama, sviđale se one kome ili ne sviđale. A što sugeriraju činjenice? Ponajprije, gubitak svakog odnosa prema političkom nasljeđu za koje smo bili vezani itekako žilavim korijenima.
Figurativno rečeno, novi balkanski vladari ponijeli su se kao hajduci. Opljačkali su vlastitu kuću, a onda je zapalili i ostavili na milost i nemilost svojih mentalnih istomišljenika. Da ne bi bilo zabune: nitko ne poziva na sentimente ni spiritističke seanse, a najmanje bi se trebalo zanositi uvjerenjem da se može oživjeti ono što je bespovratno prošlo. Ali kao što je svaki ljudsko biće dubinskim nitima vezano za svoje bliže ili dalje pretke, tako je sudbina novih balkanskih država i enklava pupčanom vrpcom vezana za zajednicu koja je prethodila svim tim državama i enklavama. Tko to niječe, taj niječe činjenice i, još više, onemogućava da se u tom dijelu kontinenta u skoroj budućnosti uspostave vrijednosti primjerene 21. stoljeću i duhu integrirane Europe. Prošlo je gotovo 30 godina od Titove smrti, na njegov ispraćaj došlo je 206 inozemnih delegacija iz 123 države, a među svim važnijim državnicima nedostajao je samo Jimmy Carter. Pogrebnim ceremonijama u Beogradu prisustvovala su 4 kralja, 31 predsjednik države, 6 prinčeva, 22 premijera i 47 ministara vanjskih poslova. Podaci se mogu interpretirati ovako i onako, iako nema dvojbe da se nad odrom komunističkog maršala politički ujedinio cijeli svijet.
Odnos prema povijesti
U eseju eksplicitno ničeanskog naslova «Sumrak idola» (1994), jedan drugi Slovenac, pjesnik i sociolog Aleš Debeljak, svjedočio je o negativnim konzekvencijama jugoslavenskog raspada koje smo u zanosu ratnog trijumfalizma, začarani iluzijama o novom svijetu, očito zanemarili: «Nostalgija za većim tržištem, širim pučanstvom, brojnijim čitateljstvom: sve to su legitimni osjećaji bivših Jugoslavena i svjetske politike. Ipak, ti su osjećaji ukorijenjeni u prošlosti. Između prošlosti i sadašnjosti danas stoji duboko jarak. Do vrha je ispunjen izmasakriranim tijelima iz Krakovske šume, Erduta, Dalja, Vukovara, Sarajeva, Mostara, Goražda, Žepe i mnogih bezimenih gradića i sela u Bosni i Hrvatskoj. A ekskluzivno naglašavanje slavne ratničke tradicije mora, da bi opravdalo mnoštvo mrtvih, žrtvovati ne samo život pojedinaca, nego ponajprije vitalni odnos prema povijesti.» S obzirom na naslov Debeljakova eseja, nije naodmet pozvati se na Nietzschea koji je upozoravao na opasnost da se povijest sroza na razinu vlastite stvarnosti. Nema sumnje da se takva vrsta srozavanja početkom devedesetih godina 20. stoljeća dogodila, a događa se još uvijek, u novostvorenim balkanskim državama.
Analizirajući sve moguće modele koji su sažeti u fenomenu titostalgije, Mitja Velikonja nije htio nekadašnjeg jugoslavenskog vođu ni glorificirati ni bagatelizirati. Parafrazirajući Debeljaka, čini se da ga je u istraživanju najviše zanimao vitalni odnos prema povijesti. To će reći da u ispitivanju Titove postkomunističke resurekcije nije slijedio površinsko načelo pro et contra, već se radije priklonio konceptu vremenskog trojedinstva. Kao što je Tito djelovao u trijadi pojedinačnih i u cjelinu spojenih funkcija, bivajući istodobno predsjednik države, vrhovni komandant vojske i šef partije, tako je Plotin objašnjavao da u (takozvanoj) sadašnjosti istodobno pulsiraju tri vremena. Jedno je konkretna sadašnjost, ili trenutak percepcije, drugo je sadašnjost prošlosti, ili sjećanje, a treće sadašnjost budućnosti, svedena na čovjekove optimističke ili pesimističke projekcije. Za Velikonju je titostalgija dio «šireg kompleksa jugonostalgije», a da bi dospio do iole relevantnih zaključaka konzultirao je knjiške izvore, razgovarao s Titovim poklonicima, obilazio mjesta i gradove, uspoređujući ono što se događa na Balkanu s nostalgijom u bivšim komunističkim zemljama od istočne Njemačke do Rusije.
Bez predrasuda
Pokušavajući precizno odrediti ono što je bilo u srži njegovih nastojanja, autor zaključuje da ovo nije knjiga o Titu, nego «knjiga posle Tita». To znači da se nije kanio upuštati u razmatranje nikad potpuno razjašnjenih epizoda iz njegova života, nisu ga zanimale mistifikacije o njegovu porijeklu, pseudonimu, pravom ili lažnom datumu rođenja, a nije mu bilo ni na kraj pameti da se opterećuje trivijalnostima iz privatne sfere koje izvan senzacionalističkih granica nemaju nikakvu težinu. Iz inicijalne pozicije slijedio je istraživački gard, u znatnoj mjeri suprotan totalitarnim i iracionalnim mentalitetima koji se uvijek iznova napajaju krajnostima. To praktički znači da Velikonju nije zanimao najveći državnik, najdraži gost i najveći sin južnoslavenskih naroda (u skali svih mogućih superlativa), ali nije prihvatio ni negativ u kojem se zrcali tipični satrap, bonvivan, boljševički renegat, hrvatomrzac, srbomrzac i balkanski Pol Pot. Bez predrasuda i ideologijskih apriorizama, Velikonja je pokušao ustanoviti što Tito znači hic et nunc, zbog čega «danas u javnosti uprkos svemu opstaje njegov poprilično pozitivan lik, kako to da ga poštuju tolike različite skupine ljudi, zašto o njemu nastaje nova masovno-kulturna produkcija» i tako dalje.
Kad je svakidašnjica teška, a budućnost neizvjesna, onda se vraćanje nekim starim mitovima gotovo podrazumijeva. Uz sve moguće rezerve, pitanje je kad su balkanski narodi živjeli kao u Brozovoj eri. Nostalgična očitovanja zazivaju vremena koja su zauvijek izgubljena, pa Velikonja u svojevrsnoj igri riječi razložno zaključuje da je progresizam provocirao pasatizam. U tom smislu titostalgiju treba shvatiti kao kritiku suvremenosti, a ne kao dokaz da je nekadašnji predsjednik posjedovao gotovo mitske osobine koje su mu pripisivali svi: od političkih pripuznika do pučkih guslara i anonimnih djevojčica. Slovenski istraživač naglašava da prošlost koju glorificiraju jugonostalgičari u tom obliku nikada nije postojala. Ali stvarnost je dovoljno traumatična da sve ono što je implicirao Titov mit poslije njegove smrti i poslije toliko godina šikne kao gejzir. Pritom ne treba zaboraviti dvoje: (1) da su najveći titofobi oni koju su do jučer bili njegovi najveći adoranti i (2) da je recentna titostalgija spontana i voluntarna, za razliku od one nekadašnje koja je bila dirigirana i imputirana. Teško je navesti sve detalje kojima Velikonja argumentira svoje teze. Titove slike i titoistički simboli uskrsavaju na različitim, pa i neočekivanim mjestima, od alternativnih klubova do mehaničkih radionica i slastičarnica.
Izgubljeni raj
U Makedoniji je osnovana stranka koja nosi njegovo ime, samozvani generalni konzul SFRJ iz Tivta svake godine organizira štafetu mladosti, u Doboju se održava Tito party, a Slovenac Ivo Godnič prometnuo se u Titovog divulgatora i imitatora, naglašavajući čak i činjenicu da se rodio na dan maršalove smrti. Varijeteti titostalgije posebno su uočljivi u Sloveniji, Istri, Makedoniji, Crnoj Gori, u dijelovima Bosne i Hercegovine te među kosovskim Turcima. Jedan kumrovečki ljevač zarađuje na kopijama poznatog Augustinčićevog spomenika koji izvozi u Njemačku, Rusiju, Kinu i druge zemlje, a vina, likere i vode koji su brendirani Titovim imenom izlišno je nabrajati. U jednom periodu tuđmanovske vlasti Kumrovca nije bilo ni na geografskim kartama ni u školskim udžbenicima, a pokušaji da se Kumrovec promovira isključivo kao etno-selo i da se štafeta pretvori u trku zagorskih velikana neslavno su propali. Turistička agencija iz Slovenije reklamira obilazak Titovih ruta, kafić s njegovim imenom u Sarajevu je kultno okupljalište, blizu Paraćina otvoren je njegov motel i tako dalje. Slični primjeri evidentirani su u Subotici, Podgorici, Skoplju, Mostaru, Umagu, Novoj Gorici, Mariboru, u Zrenjaninu su održani «Dani Titove kuhinje», dok se nad zagrebačkim Eurokazom (2007) također natkrilila njegova sjena.
Velikonja nije zaboravio različite suvenire, grafite, street-art, natpise u planinskim visinama, ali ni web portale i sve moguće medije koji na neki način eterniziraju Titov mit. Manifestacije s prizvukom nekadašnjeg Dana mladosti ne održavaju se samo u Kumrovcu nego u Fažani, Ajdovščini i drugim mjestima, a kumrovečki gosti dodiruju njegov kip s gotovo religijskom udivljenjem. Kako god to nekome zvučalo, Tito se dobro prodaje! Čak i među novokomponiranim nacionalistima. Tuđman se izričito divio Titu, u vrtu svoje vile Zmago Jelinčič podigao mu je spomenik, dok je Dobrica Ćosić tipičan primjer konvertitstva koje počinje nekritičkim obogotvorenjem i završava isto takvim nekritičkim blaćenjem. Osim činjenice da nije bio pik-zibner, kakvim ga žele prikazati lokalni ekstremisti i turbonacionalisti, u Titovoj posthumnoj slavi ogleda se potreba za socijalnom pravdom, čežnja za izgubljenim (ili fiktivnim) rajem i protest protiv recentne situacije u kojoj etnička mržnja ide ruku pod ruku s gospodarskom i moralnom katastrofom. Svaka nostalgija je do neke mjere dvojbena i hiperpatetična, ali Velikonja zaključuje da se titostalgija odupire kriminalizaciji, čuvajući najbolje dijelove prošlosti koji bi inače bili zaboravljeni i falsificirani.
Sa svim implikacijama, ozbiljnim i neozbiljnim, stvarnim i karikaturalnim, titostalgija nije samo reakcija nego i akcija. Rekonstruirajući prošlost, ona zapravo iskazuje želju za promjenom sadašnjosti. Premda u potpunosti ne korespondira sa svojim historijskim predloškom, titostalgija je nužna za preživljavanje. Tko makar površno pozna hrvatsku i balkansku povijest, shvatit će tu naizgled blasefemičnu tvrdnju. Velikonja je to shvatio davno, nudeći knjigu koja će poslužiti kao predložak za nasušno potrebna istraživanja naše bliske prošlosti. Nostalgija koju promoviraju Titovi poklonici nije revizionistička ni restitutivna nego utopijska i kompenzacijska. Možda će to jednoga dana doprijeti i do pameti recentnih popularizatora nacionalističke utopije. Što prije, to bolje.
Zdravko Zima
NOVI LIST, Rijeka, 21. mart 2010.