NOVI LIST
Datum objave: 1.2.2009 Rubrika: Mediteran
Čitaonica Slobodana Šnajdera
LOGIKA RASPADANJA
Mihail Riklin, »Pisma iz Moskve«, Biblioteka XX vek, Knjižara Krug, Beograd 2006.
Kultna »Biblioteka XX vek«, koju uređuje Ivan Ćolović, kao svoj 155. naslov (!) objavila je Riklinova »Pisma iz Moskve« koja su prethodno, kao neka vrsta kolumne, izlazila u »Lettre International«, u desetljeću između 1995. i 2005. Kazati da se radi o desetljeću dramatičnih promjena u Rusiji bio bi eufemizam; radi se o desetljeću punom paradoksa koji očito ne vode nikakvom njihovom razrješenju, što bi moralo biti da su te promjene »samo« dramatične. Drama ima svoje prologe i epiloge, tragedija svoje katarze.
Ničeg sličnog u Rusiji! Kao uostalom ni kod nas. Rusija se na »revolucionaran« način predala »novim gospodarima«; 1918.to su bili boljševici, u devedesetim se oni zovu »novorusi«. »Boljševici«, barem prema imenu, bili su »vladavina većine«, »novorusi« vladaju kao »oligarsi«, a devedesete, Jeljcinove, najviše sliče onom stoljeću evropske povijesti kojom su dominirali »Raubritteri«, »vitezovi-razbojnici»; bila je to »tranzicija« prema »apsolutnoj monarhiji«. Do danas, Rusija je apsolvirala ovaj put, pa »vlast oligarha« već je prešla u vlast jednoga čovjeka, premda on službeno nije monarh; taj je »monarh«, Vladimir Putin, upravo uredio oblik vlasti tako da će ona za nj biti praktički doživotna. Nova ruska »revolucija« izgleda kao »restauracija«, doduše u doba »otvorenih granica«, kompjutora i masovnih medija. Može se kazati sve što se hoće, nema više »Ohrane«, carske tajne službe da puše za vrat nepoćudnima, iz Sibira vuku se nafta i plin, a ne odvlače tamo nevoljnici (barem ne službeno), ali nova »monarhija«, oko koje kruže »dobri«, »kooperativni«, »pripitomljeni« oligarsi, najviše podsjeća na vladavinu Kralja Sunca!
Politička proza
S tim što nema »novih enciklopedista«, nema »revolucionarnog vrijenja«, nema »revolucionarnog kvasca«, a kruha za sve jedva da ima. Otpor spao je na jednog šahista svjetskog glasa, ali njegove su figure drvene, te ga javno premlaćuju u pravilnim vremenskim razmacima; i na nekoliko desetaka novinara i pisaca, u kakve spade i Mihail Riklin. Nema »Ohrane«, osim što svako malo »obično nepoznati počinitelji« ustrijele ovog ili onog novinara – primjer Anna Politkovskaja. Izbore, bilo koje razine, Putin i njegovi znaju dobiti »kao od šale«, nova elita, koja je naravno samo prerušena stara nomenklatura (sličnosti s Hrvatskom su sve prije nego slučajne), potpuno je svladala tehniku očuvanja vlasti, a koristiti se tom vlašću znala je oduvijek.
Mihal Riklin (Ryklin) i ja rođeni smo iste, 1948. godine. To će reći da smo veći dio svojih života odživjeli »pod socijalizmom«, on pod »realnim«, ja pod onim koji je reklamirao svoje »ljudsko lice«. Riklin studirao je, kao i ja, filozofiju, potom je, za razliku od mene, ostao u akademskom pogonu. Danas radi u Filozofskom institutu Ruske akademije nauka, bavi se filozofskom antropologijom, i gleda današnju Moskvu instrumentima te svoje antropologije; doduše, odveć je »umočen« u život a da bi suvremene Ruse mogao opservirati onako znanstvenjački hladno kao da su insekti, ribe ili ptice. Otud Riklin piše angažiranu političku prozu balansirajući na osjetljivoj razdjelnici između gađenja punog emocija i objektivnog uvida, na tragu i meni jako bliskog pitanja: Je li sve to moglo biti i drugačije? Koja je stvarna cijena promjena? Jesu li te promjene uistinu epohalne? Što je kriterij uspješnosti društva?
O tome su ta 22 teksta ovoga izbora – riječ je ustvari o kolumnama u jednom vrlo elitističkom međunarodnom časopisu koji pune pisci i filozofi za pisce i filozofe. Inače, međunarodna znanstvena karijera Mihaila Riklina je znamenita – Pariz, San Diego, Berlin, Hannover samo su neke od postaja njegove akademske karijere.
Izvještaji insajdera
Pisma su bez sumnje adresirana zapadnjačkom čitateljstvu, nisu to nikako pisma emigranta i disidenta, kao što su to bila pariška pisma Börneova ili Heineova; nije to ni ona vizura iz koje su o »revolucionarnoj Moskvi« pisali jedan Walter Benjamin, odnosno u godinama najžešćeg staljinskog terora, jedan Ervin Šinko, dobre uspomene. To su izvještaji insajdera, tako reći iz prve ruke, a pisani u desetgodišnjem rasponu, što je dovoljno dugo vremena da se opserviraju promjene različite zamašitosti; dovoljno je to vremena da uzrok koji se u početku čini minornim naraste do čudovišno krupne posljedice, i obratno, da iščezne nešto što se najavilo gromoglasno. Riječju, autorovo je motrište za nas od najveće važnosti, otprilike kao sonda na površini Marsa! Naša sonda na terenu »epohalnih promjena«. Pogotovo, uzme li se u obzir da smo i svi mi u Hrvatskoj postsocijalstički Marsijanci, koji još ispituju ima li u novom ambijentu ikakvih uvjeta za život.
Hrvatski i srpski čitatelji prijevoda Riklinove knjige mogu lako učiniti ovaj pokus: Mogu otvoriti njegovu knjigu prstom slučaja, kao što to Židovi u nekim prilikama čine s Talmudom da bi pročitali sudbinu. Naši čitatelj, gotovo gdjegod da mu prst padne, može u Riklinovoj knjizi naći nešto za sebe u smislu prepoznavanja vlastite povijesne situacije, vlastitih »uvjeta preživljavanja«; ono što se u Riklina čini uvidom u »tranziciju« jedne daleke metropole neugodno će nas podsjetiti na identični primjer »iza ugla«; naravno, kod nas je sve u mnogo manjem mjerilu. Ne znam je li to neka utjeha: »U teškim prelaznim vremenima, piše Riklin, fikcije bolje nego išta drugo zbližavaju ljude.« (str. 7).
Riklin ih nabraja: »judeo-masonska zavjera« (ima i kod nas nekoliko zasukanih marginalaca koji jako rade »na ovoj verziji« teorije zavjere), »lica kavkaske nacionalnosti« (Đodanovi izvodi o »dinarskom tipu« šiljatih glava!, potom sveprisutni Hercegovci), »novi Rusi« (tajkuni, u vezi s njima postoji u nas fikcija da se radi o samostojnoj moći, pa se tako previđa njihova spletenost s vlašću), »svjetski kapitalizam« (naravno, prijatelj Sotone, dok smo mi htjeli samo »dobar kapitalizam« zasnovan na škrabici za milodare), itd.
Grad najvećih kontrasta
S nelagodom moramo čitati mjesta u Riklinovim analizama o tome kako se ruska stvarnost opire djelovanju zakona, a to je opiranje gotovo opći konsenzus i uvjet svekolikog preživljavanja, na ravni »novoruskih« milijardera i puka koji skuplja po kontejnerima trule krumpire. Ubojit je njegov citat Kafke iz priče »Ka pitanju zakona« koji glasi: »Nama se još uvijek ne može povjeriti zakon!« Upravo mazohističkom strašću mnogi naši intelektualci, dokraja razočarani »gubitkom statusa«, činjenicom da su oni novim gospodarima, pred kojima su ranih devedesetih tako zanijeti mahali repićima, zapravo potpuno nevažni, tvrde danas to isto: Da mi uopće nismo sposobni imati vlastitu državu (!), tojest ponašati se prema uzusima »pravne države«.
Neobičan je to razvoj jednog entuzijazma koji je »ratnički mrgodnoj« državi bio spreman ama baš sve oprostiti, a osobito previdjeti »kršenje zakona« ratnih i ljudskih na tijelu prononsiranog neprijatelja, koji se transformirao u hiperkritičnost, pa se sada državi i narodu odriče sposobnost da se ponašaju »zakonito«, da »slijede zakon«. Riklin na mnogo mjesta govori o istome – rekao sam, Riklinova je knjiga i knjiga o nama, osim što Hrvatska nije (hvala Bogu) svjetska sila, pa su naša stanja prije skurilno-komična tamo gdje su u Rusiji ona potencijalno opasna za cijeli planet i ljudsku vrstu. Ruski puk svoje nove bogataše, »nove Ruse« skraćeno zove »mafijom«, što se, piše Riklin, asocira s kriminalom (oni pak vrlo često lete u zrak uzajamnom pomoći), i demonstrativnim »potrošačkim mentalitetom«. Njihovo socijalno podrijetlo uglavnom valja tražiti u bivšoj komunističkoj nomenklaturi, vrlo često u tajnim službama; njihove biografije uvelike sliče biografiji Putinovoj, otud se tako dobro razumiju, i tako pomno prate uzajamne pokrete, te je onda važno tko će prvi opaliti. Bivša nomenklatura bezočno se okoristila »pristupom informacijama«, i bezočno se obogatila »tranzicijom« do te mjere da su neki ruski oligarsi danas najbogatiji ljudi svijeta. Je li među njima bilo šofera autobusa nije mi poznato. Za tako nešto vjerojatno je bio potreban rat (mi danas u Hrvatskoj i Srbiji jako dobro znamo komu je rat bio potreban i tko se njime okoristio), ali su Čečenski ratovi, koji su na tako surov način učvrstili Putinovu apsolutističku vlast, za proces »tranzicije« došli prekasno; ona je uglavnom bila dovršena prije njih. »Mafija« voli trošiti na spektakularne načine, koji onda hrane tabloide, a tabloidi onda hrane mafiju. Takvih je »zatvorenih krugova« u Rusiji danas sva sila, a tko u njima nije neka crkne, neka se sam pokopa (jer često nema ni za ukop). Otud je baš Moskva danas jedan od najskupljih gradova na svijetu, grad najvećih pomislivih kontrasta; nezamislivo skupih, poluzatvorenih »restorana« i barova, i nezamislive, čak i za naše pojmove, izručene bijede. Vidio sam to na svoje oči 2003., za jednog gostovanja pokojnog ZKM-a: Vidio sam, »u istom kadru«, nezamislivu raskoš draguljarnica i bosonoge ljude u dronjcima na Kijevskom kolodvoru, što nikako nije moskovska periferija.
Riklin se na jednom mjestu upravo poziva na Waltera Benjamina, na njegov »Moskovski dnevnik«; u doba lenjinskoga NEP-a, hajdmo reći, stanovite liberalizacije gospodarstva na kapitalistički način, Benjamin se obreo u Moskvi po crti jedne pustolovine, više ljubavne nego političke.
Oštar opservator
Ali on je bio oštar opservator, toliko oštar da je shvatio kako ne može postaviti dijagnozu »tadašnje Moskve«, i to zbog preobilja posebnosti »tadašnjeg trenutka«. Riječju, židovski, ljevičarski intelektualac pokušao je »Moskvi« dati neke popuste. Bilo je to sredinom dvadesetih godina prošlog stoljeća. Odonda su mnogi intelektualci odustajali, u teškim, osobnim dramama, od tih »popusta«, naprimjer jedan Gide za razliku od Romaina Rollanda; Krleža se kolebao, donekle zatajivši svoje sumnje, Orwell se razočarao dokraja, Edmund Wilson također, itd. Bila bi to posebna, fantastična tema – o investiciji emocionalne energije za dobru stvar koja je potpuno pošla po zlu.
Riklin nema više energije za tu novu emocionalnu investiciju, on citira Kafku, »na toj oštrici noža mi i živimo.« Nitko ne zna, pisao je Benjamin 1926, što će proizaći iz ruske revolucije: možda prava socijalistička zajednica, a možda i nešto sasvim drugo.« Mi današnji znamo da je izašlo »nešto sasvim drugo«, ali pitanje za današnju »Moskvu«, Riklinovo pitanje, u kojemu imade mnogo manje nade i sentimenta nego u Benjaminovju pitanju iz 1926, zapravo je vrlo slično: Što će biti s Rusijom, hoće li iz današnjih promjena proizaći neki uvjeti koji će većini omogućiti da barem preživi, ili će oligarsi tu većinu naprosto – ukinuti?
Naravno, svima nam je ipak stalo do nade, pa i Riklinu, koji jedno svoje poglavlje-pismo naslovljuje cioranovski – »Logika raspadanja«, dakle u dosluhu s autorom koji je Zapadu ostavio jako malo nade. One nade koja najdulje ostaje u Pandorinoj vreći darova, pa otud može prestarjeti: može izletjeti u tako staromodnom ruhu da se svi od nje prepadnu. Riklinu je teško s nadom, kad ga tendencije u zbilji od nje stalno odvraćaju.
Krah prosvjetiteljstva
Meni su najdragocjenija ona mjesta koja govore o krahu prosvjetiteljstva, bilo da se ovaj misli tradicionalno, u onom smislu koji suvremeni neprijatelji razuma tako žustro i spremno kleveću, ili se misli na tragu potrebe za nekim novim fundiranjem istoga. U tekstu-pismu »Poslije Beslana« (upad čečenskih separatista u školu 1.-3. rujna 2004, skršen intervencijom ruskih »specijalaca«, sa stotinama žrtava, uglavnom djece, koja je intervencija predmet žestokih kontroverzija u ruskoj javnosti do današnjega dana), čitam: »Prosvetiteljski projekt u savremenoj Rusiji raspada se po šavovima; ispod njegovih ruševina izmiljeli su sujeverje, ksenofobija i religiozni fanatizam.« (str. 141) Dalje autor piše o »logici despotizma«, u smislu Montesquieua – povezujući kontekst Beslana s kontekstom 11. rujna, dakle s rušenjem Blizanaca. Uistinu, mnogo se događaji u Rusiji, u tom desetljeću iz čijega nemirnog srca piše Riklin, podudaraju s događajima koji idu u svjetski kontekst Bushova »rata protiv osovine zla«, tojest »terorizma»; prvenstveno tu mislim na »državnu«, tojest »despotsku« uporabu ovih događaja, na njihovo »vrednovanje«. Poznato je da u američkoj i svjetskoj javnosti postoje teške sumnje u pravu prirodu, i stvarne aktere, u stvarnu pozadinu napada na Twinse; poznato je da mnogi u svijetu misle da je događaj proizveden suradnjom insajdera i Al’kaide, a da je suradnja prvih bila presudna za »uspjeh«.
Slijedimo li logiku prastare pravne maksime da u nekom zločinu valja istražiti kome on donosi korist, onda se jasno vidi da je najveću korist iz rušenja Blizanaca imao i ima vojno-industrijski kompleks SAD-ea. Riklin aludira da su bombaški napadi na mirne četvrti u Moskvi, sa stotinama žrtava, potpuno nevinih, (kao što su potpuno nevine žrtve koje su se zatekle u Twinsima, ili u Pearl Harbouru!), bile u funkciji Putinova »opravdanja« za surovu odmazdu u Čečeniji, u »odmetnutoj republici«, dakle, u vlastitom stražnjem dvorištu, u kojemu jedan despot njegova kova nije kanio trpjeti drugih pijetlova.
Ruski »specijalci«
Mnogi u ruskoj javnosti drže da je intervencija ruskih »specijalaca« bila izvedena tako da broj žrtava, naročito djece, bude što veći, a isto se odnosi i na upad terorista u jedan moskovski teatar, gdje je većina talaca potrovana plinom koji je bacila policija, da bi nakon toga liječnicima uskratila svaku obavijest o tome o kakvom se sredstvu radi! I o jednom i o drugom pisala je Anna Politkovskaja, koja je na raskrinkavanju pravih motiva Putinovih osvetničkih ekspedicija u Čečeniju bila upravo neumorna, dok je nisu smirili metkom.
Riklin zasad živi, on je filozof, estet, antropolog, a većina danas još živućih Rusa i ne zna što to uopće znači. Njegova su pisma odaslana, kao poruke u boci, u izvore kojima se zabavlja intelektualna elita, a za to vrijeme, novoruska elita trpa u svoje džepove ono što već nije sklonjeno na isti način.
U međuvremenu, najzasukaniji članovi bivše nomenklature, to bi mogli biti »komesari« Brežnjevljeve ere, danas su najzagriženiji sljedbenici ruskog pravoslavlja, ortodoksnog fundamentalizma; klanjaju se sjenama pobijenih carevaca, bacaju se na pod pred ikonama, i dakako, krepko inkasiraju. Putin gradi jednu novu »azijsku despociju«, ali bi se svijet morao zapitati ovo: Ako je danas jasno da je socijalizam, protivno Marxovoj prognozi, »izbio na krivom mjestu«, što ako na kraju izađe na vidjelo da je i kapitalizam izbio, i to jako naprasno i naprasito, na takvom jednom krivom mjestu, pa se ljudska nesreća tako umnoži, kvantificira, da kvantitet uistinu prijeđe u nov kvalitet ovaj put svjetske katastrofe?
Hrvatska, nasreću, ne može ugroziti »svjetski poredak«, »podhladiti Europu« jednostavnim zavrtanjem slavine, ili ugroziti svijet rasprodajom obogaćenog urana svjetskoj mafiji. To je, doduše, nakon lektire Riklina jedna jako dvojbena utjeha. Sličnosti naših tranzicija veće su od njihovih razlika, iako Hrvatska može upropastiti samo Hrvate.